Moje naušnice! Kako su završile na aukciji? – Priča o izdaji u vlastitoj obitelji
“Gdje su moje naušnice, Alma?” viknula sam kroz suze, prevrćući ladicu po stoti put. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale. To nisu bile obične naušnice – bile su to zlatne, s plavim safirima, koje mi je mama poklonila za maturu. Uvijek sam ih nosila na važne događaje, bile su moj talisman.
Alma je stajala na vratima naše male sobe u Sarajevu, gledala me ispod obrva i šutjela. “Ne znam, možda si ih negdje zametnula,” promrmljala je, ali glas joj je bio tanak, gotovo nečujan. Znam svoju sestru – kad laže, ne može me pogledati u oči.
Tog dana sve se promijenilo. Otac je bio na poslu u Zagrebu, mama je kuhala grah u kuhinji i pjevušila neku staru pjesmu od Olivera Dragojevića. U kući je mirisalo na djetinjstvo i sigurnost, ali meni se tlo pod nogama ljuljalo.
“Alma, molim te, reci mi istinu!” povikala sam opet, ovaj put tiše, gotovo molećivo. “Znaš koliko mi znače te naušnice…”
Nije odgovorila. Samo je slegnula ramenima i izašla iz sobe. Ostala sam sama s osjećajem praznine i sumnje koji me proždirao iznutra.
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući gdje sam ih mogla izgubiti. Pretražila sam cijelu kuću, čak i podrum gdje držimo zimnicu i stare igračke. Ništa.
Jedne večeri, dok sam pila kavu s prijateljicom Ivanom u kafiću na Baščaršiji, ona mi je pokazala oglas na Facebooku. “Vidi ovo! Neko prodaje baš takve naušnice kao tvoje!”
Srce mi je stalo. Kliknula sam na link i ugledala fotografiju – moje naušnice! Prepoznala bih ih među tisuću drugih. Imale su malu ogrebotinu na kopči koju sam napravila još prije dvije godine.
“Ne mogu vjerovati… Tko bi ih mogao prodati?” pitala sam Ivanu, ali već sam osjećala knedlu u grlu. Oglas je bio postavljen s profila pod imenom “Maja S.” Nisam poznavala nikakvu Maju koja bi mogla imati moje naušnice.
Te noći nisam oka sklopila. Ujutro sam odlučila otići do aukcijske kuće koja je bila navedena u oglasu. Srce mi je tuklo dok sam ulazila unutra. Za pultom je sjedila žena srednjih godina s ljubaznim osmijehom.
“Dobar dan, mogu li vam pomoći?”
“Dobar dan… Zanima me tko je donio ove naušnice na prodaju?” pokazala sam joj sliku s oglasa.
Pogledala me s iznenađenjem. “Moram provjeriti u evidenciji… Samo trenutak.”
Vratila se nakon nekoliko minuta s papirom u ruci. “Donijela ih je Alma Hadžić.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Moja sestra. Moja krv.
Vratila sam se kući bijesna i slomljena istovremeno. Alma je sjedila za stolom i gledala televiziju kao da se ništa nije dogodilo.
“Zašto si to napravila?” pitala sam tiho, ali glas mi je drhtao od suza.
Nije odmah odgovorila. Samo je zurila u ekran, a onda je tiho rekla: “Trebali su mi novci za fakultet… Tata nije mogao platiti ratu, a nisam htjela da znaš…”
“Zašto mi nisi rekla? Pomogle bismo ti zajedno! Zar ti stvarno misliš da bih ti okrenula leđa?”
Alma je počela plakati. “Bojala sam se… Bojala sam se da ćeš me osuđivati, da će mama i tata biti razočarani… Nisam znala što drugo napraviti.”
U tom trenutku nisam znala što osjećam – bijes, tugu ili sažaljenje prema sestri koju sam voljela više od svega. Sjedile smo tako obje u tišini dok su suze kapale po stolu.
Kasnije te večeri, kad su roditelji došli kući, sve smo im priznale. Mama je plakala, tata je šutio dugo vremena pa samo rekao: “Novac se može zaraditi, ali povjerenje teško vraća.”
Naušnice su vraćene – aukcijska kuća ih još nije prodala pa sam ih otkupila natrag uz pomoć Ivane koja mi je posudila novac. Ali nešto se u meni slomilo zauvijek.
Danas, kad god stavim te naušnice, osjećam težinu izdaje i ljubavi istovremeno. Naučila sam da obitelj nije uvijek utočište od boli – ponekad upravo oni koje najviše voliš zadaju najdublje rane.
Pitam se: Je li moguće ponovno potpuno vjerovati nekome tko te jednom izdao? Ili te takva izdaja zauvijek promijeni?