Sedam neprospavanih noći: Kako je moj muž postao stranac
“Zašto šutiš, Jasmin?” prošaptala sam u mraku, zureći u plafon dok je Lana tiho disala pored mene. Već sedam noći brojim pukotine na zidu, slušam škripu parketa i čekam poruku koja ne dolazi. Jasmin je otišao kod svojih roditelja u Zenicu, ostavio mi samo poruku na stolu: “Moram malo razmisliti.” Ni poljubac, ni objašnjenje. Samo tišina.
Prva noć bila je najgora. Lana je plakala, tražila tatu, a ja sam joj slagala da je tata otišao na posao. Drugu noć sam slagala samu sebe da će se vratiti. Treću noć sam prestala lagati. Počela sam analizirati svaki naš razgovor, svaku sitnicu: njegov pogled kad sam ga pitala zašto kasni s posla, njegov uzdah kad sam spomenula kredit za stan, njegovu šutnju kad sam predložila da vikend provedemo kod mojih roditelja u Travniku.
“Možda ga gušiš,” rekla mi je mama preko telefona, dok je Lana crtala srca na stolu. “Muškarci su ti takvi, povuku se kad im je teško. Daj mu prostora.”
Ali ja sam osjećala da nije samo to. Jasmin nije bio tip koji bježi od problema. Bar sam tako mislila. Sjećam se kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu – bio je uporan, otvoren, uvijek spreman razgovarati o svemu. Kad smo se vjenčali, obećali smo jedno drugom da ćemo uvijek biti iskreni, ma koliko bolno bilo.
Četvrte noći nisam mogla izdržati. Poslala sam mu poruku: “Jasmin, molim te, javi se. Lana te treba. Ja te trebam.” Nije odgovorio.
Peta noć donijela je oluju. Kiša je tukla po prozoru, a Lana se probudila s visokom temperaturom. Drhtala sam dok sam joj stavljala obloge i gledala u mobitel svake dvije minute. U tri ujutro nazvala sam Jasmina. Javio se njegov otac: “Jasmin spava. Nije dobro. Pusti ga malo na miru, Ajla.”
“Nije dobro? Šta mu je?”
“Nije za telefon. Doći će kad bude spreman.”
Spustila sam slušalicu i osjetila kako mi se srce steže od nemoći i bijesa. Kako može biti tako hladan? Kako može ostaviti mene i Lanu bez riječi?
Šeste noći nisam ni pokušavala spavati. Sjedila sam u kuhinji, pila kafu za kafom i gledala stare slike na mobitelu – Jasmin drži Lanu kad je imala samo mjesec dana, Jasmin i ja na moru u Makarskoj, smijemo se kao djeca. Gdje su nestali ti osmijesi?
Ujutro me nazvala prijateljica Mirela: “Ajla, čula sam da je Jasmin kod svojih. Hoćeš li da dođem?”
“Ne znam šta da radim više, Mirela… Osjećam se kao da sam sama protiv cijelog svijeta.”
“Ajla, možda mu stvarno treba vremena. Ali i ti imaš pravo na odgovore. Ne možeš vječno čekati u neizvjesnosti.”
Sedme noći Lana je zaspala u mom naručju, a ja sam prvi put zaplakala naglas. Suze su mi tekle niz lice dok sam šaptala: “Zašto si me ostavio? Zar ti više ništa ne značim?”
Te večeri odlučila sam otići do Zenice, do Jasminovih roditelja. Spremila sam Lanu u auto i krenula bez najave. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam vozila kroz maglu i kišu.
Kad smo stigle, vrata mi je otvorila Jasminova majka Sabina. Pogledala me s mješavinom sažaljenja i nelagode.
“Ajla… nisi trebala dolaziti ovako… Jasmin nije dobro.”
“Moram ga vidjeti!”
Sabina me pustila unutra bez riječi. U dnevnoj sobi sjedio je Jasmin, poguren, neobrijan, oči crvene od nespavanja.
“Ajla…” prošaptao je.
“Zašto šutiš? Zašto si otišao bez riječi? Zar ti ništa ne značimo?”
Jasmin je dugo šutio, a onda iz njega provali:
“Ne mogu više! Guši me sve! Kredit, posao koji mrzim, tvoje stalne brige oko novca… Osjećam se kao stranac u vlastitom životu! Nisam više onaj Jasmin kojeg si voljela!”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši.
“Zašto mi nisi rekao? Zašto si sve držao u sebi? Mi smo porodica! Zar misliš da meni nije teško? Zar misliš da ja ne osjećam isto?”
Lana se probudila i potrčala tati u zagrljaj. Jasmin ju je čvrsto zagrlio i zaplakao prvi put otkako ga znam.
Sabina nas je ostavila same u sobi.
“Ajla… bojim se da ću vas povrijediti još više ako ostanem ovakav kakav jesam… Ne znam više tko sam ni što želim…”
Sjedili smo dugo u tišini dok su nam suze kapale po Laninoj kosi.
Te noći vratili smo se kući zajedno – ali ništa više nije bilo isto.
Sada, osam dana kasnije, još uvijek ne spavam kako treba. Jasmin ide kod psihologa, ja pokušavam pronaći snagu za nas oboje. Lana crta porodicu suncem iznad glava.
Pitam se: Koliko puta možemo iznova graditi povjerenje? Može li ljubav preživjeti kad postanemo stranci sami sebi?