Kako si mogao dovesti tu djevojku kući? Nema ni fakultet, samo je konobarica
“Kako si mogao dovesti tu djevojku kući? Nema ni fakultet, samo je konobarica!” Majčin glas odzvanjao je kroz hodnik, oštar kao nož. Stajao sam na pragu dnevne sobe, držeći Lejlu za ruku. Njene prste sam osjećao kako drhte, ali nije ih povukla. Otac je šutio, gledao u pod, a sestra Ana je krišom promatrala scenu iz kuhinje. U tom trenutku, znao sam da ništa više neće biti isto.
Lejla je došla iz Travnika prije dvije godine, tražeći bolji život u Zagrebu. Upoznali smo se u malom kafiću na Trešnjevci gdje je radila. Nije imala diplomu, ali imala je osmijeh koji je mogao otopiti i najtvrđe srce. Meni je bila sve – pametna, duhovita, hrabra. No, mojoj majci ona je bila samo “konobarica iz Bosne”.
“Mama, nije važno čime se bavi. Važno je kakva je osoba!” pokušao sam objasniti, ali ona me prekinula:
“Ti si završio ekonomiju, mogao si naći bilo koju curu! Zar ti nije žao što si nas razočarao?”
Lejla je stajala uspravno, ali vidio sam suze u njenim očima. “Gospođo Marija, ja ne tražim ništa od vas. Samo želim biti s vašim sinom.”
Majka je odmahivala glavom. “Ti ne razumiješ naš svijet. Kod nas se zna red.”
Te večeri Lejla i ja smo otišli iz mog stana bez riječi. Vozili smo se kroz grad dok su joj suze klizile niz lice. “Možda sam stvarno pogrešna za tebe,” šapnula je.
“Ne govori to,” odgovorio sam tiho. “Znaš da te volim.”
Ali ljubav nije uvijek dovoljna kad se boriš protiv vlastite krvi.
Sljedećih tjedana atmosfera kod kuće bila je ledena. Otac me izbjegavao, a Ana mi je krišom slala poruke podrške. “Znaš da mama uvijek pretjeruje. Samo joj treba vremena.” Ali vrijeme nije donosilo ništa osim novih zamjerki.
Jedne subote, dok sam sjedio s ocem na balkonu, skupio sam hrabrost da ga pitam:
“Tata, zar ti stvarno misliš da Lejla nije dovoljno dobra za mene?”
Pogledao me umorno. “Nije stvar u njoj, nego u tome što tvoja majka ima svoje snove za tebe. Znaš kakva je ona – uvijek gleda što će selo reći.”
“A što ja želim? Zar to nije važno?”
Slegnuo je ramenima. “Važno je, sine… ali ponekad nije lako biti između žene i djeteta.”
Lejla je sve više osjećala teret moje porodice. Počela je raditi duže smjene, izbjegavala je dolaziti kod mene doma. Jedne večeri došla je kasno, umorna i slomljena.
“Ne mogu više ovako,” rekla je tiho dok smo sjedili na podu moje sobe. “Osjećam se kao uljez u tvom životu. Kao da nikad neću biti dovoljno dobra za tvoju obitelj.”
Zagrlio sam je i obećao da ćemo zajedno pronaći rješenje.
Ali problemi su se samo gomilali. Majka je počela otvoreno govoriti susjedima kako sam “zalutao” i kako će me Lejla ostaviti čim nađe nekog boljeg. Jednom prilikom na tržnici me zaustavila susjeda Ruža:
“Sine, nemoj zamjeriti što ti kažem… ali znaš da tvoja mama pati zbog te cure iz Bosne. Mogao bi malo više misliti na roditelje.”
Vratio sam se kući bijesan i povrijeđen.
“Zašto svi misle da znaju što je najbolje za mene? Zar nitko ne vidi koliko sam sretan s Lejlom?” vikao sam na majku.
Ona me gledala hladno: “Sreća nije sve u životu. Moraš misliti na budućnost! Što će biti kad dođu djeca? Kako će ih odgajati žena koja nije završila ni srednju školu ovdje?”
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što sam žrtvovao – mir u kući, odnos s roditeljima, čak i prijatelje koji su počeli izbjegavati naše društvo jer su “čuli svašta o toj konobarici”.
Jednog dana Lejla mi je donijela malu kutiju.
“Ovo sam čuvala još iz Travnika,” rekla je stidljivo. Unutra su bile stare fotografije nje i njene porodice – otac koji je poginuo u ratu, majka koja radi kao čistačica u školi, brat koji studira u Sarajevu.
“Znam da nisam ono što tvoja obitelj želi,” rekla je kroz suze, “ali ja te volim svim srcem. Ako misliš da ti pravim više problema nego sreće… reci mi sada.”
Nisam mogao izgovoriti ni riječ – samo sam je zagrlio još jače.
Tjedni su prolazili, a pritisak nije jenjavao. Počeo sam razmišljati o preseljenju – možda u Split ili čak nazad u Bosnu s Lejlom. Ali znao sam da bi to značilo prekid sa svime što poznajem.
Jedne večeri došao sam kući i zatekao majku kako plače u kuhinji.
“Što ti je?” pitao sam zabrinuto.
“Bojim se da ću te izgubiti,” šapnula je kroz suze. “Samo želim najbolje za tebe… ali možda ne znam što to znači više.”
Tada sam shvatio – ponekad roditelji ne znaju pustiti svoju djecu da budu sretna na svoj način.
Lejla i ja smo odlučili otići zajedno – iznajmili smo mali stan na periferiji grada i započeli novi život daleko od tuđih očekivanja.
Danas, kad sjedimo na našem balkonu i gledamo zalazak sunca nad Zagrebom, pitam se: Je li vrijedilo izgubiti dio porodice zbog ljubavi? Ili možda prava obitelj nije ona u kojoj si rođen, nego ona koju izabereš?
Što vi mislite – treba li ljubav uvijek biti važnija od tradicije i očekivanja roditelja?