Obećanja u sjeni: Priča o izdaji i ponovnom pronalasku sebe
“On je obećao da je s tobom završio.” Te riječi odzvanjale su mi u ušima kao udar groma. Stajala sam nasred hodnika firme, držeći u ruci plastičnu vrećicu s burekom koji sam donijela Edinu za užinu. Sanja, njegova kolegica, gledala me ravno u oči, bez trunke srama ili suosjećanja. Njezine riječi su me presjekle, a ja sam se osjećala kao da mi se tlo pod nogama raspada.
“Molim? Što ste rekli?” uspjela sam procijediti kroz stisnute zube, pokušavajući zadržati dostojanstvo pred polupraznim uredom.
Sanja je slegnula ramenima. “Nisam htjela ništa reći, ali mislim da imaš pravo znati. On je meni rekao da je s tobom gotovo. Da si ti prošlost.”
U tom trenutku, sve one njezine komplimente – “Kako ste mladi!”, “Divno izgledate!”, “Edin ima sreće s vama!” – shvatila sam kao otrovne strelice, a ne kao prijateljsku ljubaznost. Osjetila sam kako mi se obrazi žare od srama i bijesa. Nisam znala što je gore: to što me muž možda vara ili to što svi oko mene to znaju osim mene.
Vratila sam se kući ranije nego inače. Stan je bio tih, samo je sat na zidu otkucavao vrijeme kao podsjetnik na sve propuštene razgovore između mene i Edina. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu kavu i čekajući ga da dođe kući.
Kad je napokon stigao, pogledao me iznenađeno. “Zašto si doma tako rano, Amra? Je li sve u redu?”
“Sanja mi je danas nešto zanimljivo rekla,” počela sam mirno, ali glas mi je drhtao. “Rekla mi je da si joj obećao da ćeš završiti sa mnom. Da sam ja prošlost. Je li to istina?”
Edin je problijedio. Sjeo je nasuprot mene i nekoliko trenutaka šutio. “Amra… nije to tako kako misliš. Sanja preuveličava stvari. Mi smo samo kolege…”
“Nemoj me lagati!” povikala sam, osjećajući kako mi suze naviru na oči. “Zaslužujem istinu!”
Dugo smo razgovarali te večeri. Edin je priznao da su on i Sanja imali nešto više od prijateljstva, ali da je to bila greška i da me voli. Pokušavao me uvjeriti da mu dam još jednu šansu, ali povjerenje koje sam godinama gradila srušilo se u jednom danu.
Sljedećih tjedana osjećala sam se kao duh u vlastitom životu. Moja mama, Jasna, stalno mi je govorila: “Amra, brak je svetinja. Svi muškarci griješe. Važno je da si ti pametna i da sačuvaš obitelj.” Ali ja nisam mogla zaboraviti Sanjine riječi ni Edinovu izdaju.
Moj brat Dario bio je jedini koji me razumio. “Ne moraš ostati s njim samo zato što društvo to očekuje od tebe. Tvoj život nije tuđa priča za kafenisanje po mahali,” rekao mi je jedne večeri dok smo šetali uz Miljacku.
Počela sam preispitivati sve – od vlastite vrijednosti do toga što zapravo želim od života. Prijateljice su imale različite savjete: Ena mi je govorila da ga ostavim odmah, dok je Mirela smatrala da bih trebala oprostiti zbog djece.
Jedne noći, dok su djeca spavala, sjela sam pred ogledalo i gledala svoje umorne oči. “Tko si ti sada, Amra? Jesi li samo supruga koja trpi ili žena koja zna što zaslužuje?”
Odlučila sam uzeti nekoliko dana za sebe i otišla kod sestre u Zagreb. Tamo sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir – šetnje po Maksimiru, razgovori do kasno u noć i osjećaj slobode bez stalnog pritiska očekivanja.
Kad sam se vratila kući, Edin me dočekao s buketom cvijeća i suzama u očima. “Znam da sam pogriješio. Molim te, oprosti mi. Ne mogu bez tebe.”
Gledala sam ga i shvatila da više ne osjećam isto. Možda ga još volim na neki način, ali više ne mogu živjeti u laži.
“Edine, možda ćeš ti moći živjeti s ovim što si napravio, ali ja ne mogu. Moram pronaći sebe ponovno – bez tebe, bez Sanje, bez svih laži koje su nas okruživale.”
Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Darija dok ne odlučim što dalje. Djeca su bila zbunjena, ali znala sam da im dugujem istinu i primjer žene koja ne pristaje na manje od onoga što zaslužuje.
Danas pišem ovu priču iz male sobe kod brata, gledajući svitanje nad Sarajevom i pitam se: Koliko nas još živi tuđe laži samo zato što se bojimo istine? Jesmo li spremni žrtvovati vlastitu sreću zbog tuđih očekivanja?