Kuća na raskršću: Borba za sigurnost moje kćeri
“Ne mogu vjerovati da to tražiš od mene, Damire!” viknula sam, držeći ruke na bokovima dok sam gledala svog zeta ravno u oči. U kuhinji je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali zrak je bio težak, napet. Moja kćerka Ana sjedila je za stolom, pogleda prikovanog za šalicu čaja, a njezin trudnički trbuh bio je jedini znak života u toj smrznutoj tišini.
Damir je uzdahnuo i slegnuo ramenima. “Gledajte, Jasna, nije to ništa osobno. Samo… znate kakva su vremena. Mama mi je uvijek pomagala, i mislim da bi bilo pošteno da kuća bude na nju.”
“Pošteno?” prekinula sam ga, glas mi je zadrhtao. “A što je s mojom Anom? Što ako se nešto dogodi? Ako vas dvoje… ne daj Bože… više ne budete zajedno? Gdje će ona s djecom?”
Ana je šutjela. Znam da joj nije lako. Nije joj lako ni što sam ja tu, ni što Damir pritišće, ni što joj tijelo svakog dana sve više traži odmora. Ali ja sam majka. I ne mogu samo gledati kako netko pokušava ugroziti njezinu budućnost.
Damir je nervozno lupkao prstima po stolu. “Jasna, vi znate da ja Anu volim. Ali mama je sama, otac joj je umro prošle godine. Ako kuća bude na nju, svi smo sigurni.”
“Svi? Ili samo vaša strana?” upitala sam ga tiho.
Ana je tada prvi put podigla pogled. Oči su joj bile crvene od suza koje nije htjela pustiti pred nama. “Mama… molim te… nemoj sad…”
Ali nisam mogla stati. U meni je gorjela neka stara bol, sjećanje na dane kad sam i sama ostala bez krova nad glavom nakon razvoda s Aninim ocem. Sjećam se kako sam tada lutala po Sarajevu s djetetom za ruku, tražeći stan koji si možemo priuštiti. Sjećam se pogleda ljudi koji su nas sažalijevali i onih koji su nas osuđivali.
“Ana, moraš misliti na sebe i djecu!” rekla sam odlučno. “Znam da voliš Damira, ali život zna biti okrutan. Ne želim da jednog dana ostaneš bez ičega.”
Damir je ustao, lice mu je bilo crveno od bijesa. “Vi meni ne vjerujete! Nikad mi niste vjerovali! Uvijek ste mislili da nisam dovoljno dobar za vašu kćer!”
“Nije stvar u tome,” odgovorila sam mirnije nego što sam se osjećala. “Stvar je u tome da želim zaštititi svoju obitelj.”
Te noći nisam spavala. Sjedila sam u dnevnoj sobi, gledala kroz prozor u mrak iznad Mostara i razmišljala o svemu što smo prošli. O ratu, o izbjeglištvu, o tome kako sam svaki dinar štedjela da bih Ani mogla kupiti knjige za školu. O tome kako sam sanjala da će jednog dana imati svoj dom, miran život.
Ujutro me probudila tišina – ona teška tišina koja govori više od riječi. Ana je sjedila na balkonu, gledala u daljinu.
“Mama,” rekla je tiho kad sam sjela pored nje, “ne znam što da radim. Volim Damira, ali… bojim se. Što ako si u pravu? Što ako ostanem sama?”
Stisnula sam joj ruku. “Znaš li koliko žena kod nas ostane bez svega kad muž ode? Koliko ih završi kod roditelja ili još gore – na ulici? Ne želim da ti budeš jedna od njih.”
Ana je šutjela dugo, a onda prošaptala: “Ali ako mu ne vjerujem… što nam ostaje?”
Nisam imala odgovor.
Danima smo svi hodali po jajima. Damir je izbjegavao razgovor sa mnom, a Ana se povukla u sebe. Jedne večeri došla mi je njegova majka, gospođa Ljiljana.
“Jasna,” rekla je ozbiljno, “znam da misliš najbolje svojoj kćeri. Ali i ja imam sina kojeg želim zaštititi. Ova kuća… to bi bila sigurnost za mene kad ostanem sama.”
Pogledala sam je ravno u oči: “A što je s Anom? S tvojim unucima? Zar nije njihova sigurnost važna?”
Ljiljana je slegnula ramenima: “Svi mi štitimo svoje. Tako nas je život naučio.”
Te riječi su me pogodile kao šamar.
Sljedećih dana razgovarali smo svi zajedno – uz povišene tonove, suze i šutnju koja boli više od riječi. Damir je bio tvrdoglav: “Ako ne prepišemo kuću na mamu, ne znam kako ćemo dalje!” Ana se lomila između ljubavi prema mužu i straha za budućnost djece.
Jedne noći sjela sam s njom na krevet dok su djeca spavala.
“Ana,” rekla sam tiho, “život nije bajka. Ljudi se mijenjaju, okolnosti još brže. Ako sada pristaneš na ovo – jesi li sigurna da ćeš moći mirno spavati?”
Pogledala me kroz suze: “Ne znam više kome vjerovati… ni sebi ni njemu… ni tebi… Samo želim mir za svoju djecu.”
I tada sam shvatila – ovo nije samo borba za kuću ili papir na kojem piše čije je što. Ovo je borba za povjerenje koje se lako izgubi, a teško vraća.
Na kraju smo odlučili – kuća će ostati na Ani dok djeca ne postanu punoljetna, a onda će se odlučiti dalje. Damir nije bio sretan, ali pristao je – možda iz ljubavi prema Ani ili iz umora od svađa.
Ali mir nije došao odmah. Povjerenje se još uvijek gradi, a rana koju su ove riječi ostavile još peče.
Ponekad se pitam: Jesam li bila prestroga? Ili sam samo bila majka koja štiti svoje dijete? Što biste vi učinili na mom mjestu?