Kad ljubav i obitelj postanu taoci tuđih očekivanja: Priča o kući na periferiji
“Ne možeš mi to raditi, Tomislave!” povikala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog neplaćenih računa i papira od banke. On je samo šutio, gledao kroz prozor prema sivom dvorištu, kao da će mu tamo netko dati odgovor koji meni nije mogao dati već mjesecima.
Sve je počelo prije pola godine, kad je njegova majka, gospođa Ljubica, sjela za naš kuhinjski stol s onim svojim poznatim pogledom – mješavinom prijekora i očekivanja. “Djeco, vrijeme je da vi preuzmete kuću. Ja sam stara, ne mogu više sama. A vi ste ionako uvijek govorili da želite nešto svoje.”
Nisam znala što reći. Tomislav je šutio, kao i uvijek kad se radi o njegovoj majci. Ja sam gledala u šalicu kave, osjećajući kako mi srce tone. Znači, opet ćemo biti taoci tuđih želja? Opet ćemo se žrtvovati za nekoga tko nikad nije pitao što mi želimo?
“Mila, to je prilika,” šapnuo mi je kasnije te večeri, dok smo ležali u krevetu. “Znaš da nemamo za kredit za stan u Zagrebu. Ovo bi nam moglo riješiti sve probleme.”
Ali nije riješilo ništa. Samo je otvorilo Pandorinu kutiju.
Prvo su došli problemi s novcem. Gospođa Ljubica je tražila da joj isplatimo “poštenu cijenu” za kuću, iako smo znali da je nitko drugi ne bi kupio za taj novac. “Pa to je vaša budućnost!” vikala je kad sam pokušala pregovarati. “Nećete valjda mene ostaviti na cesti?”
Tomislav je postajao sve tiši, povlačio se u sebe. Počeo je raditi prekovremeno, dolazio kući kasno, mirisao na cigarete i umor. Ja sam ostajala sama s našom kćeri Lanom, pokušavajući joj objasniti zašto se tata više ne smije.
Moja mama, Jasna, nije skrivala svoje mišljenje. “Ne smiješ pristati na to! Ona vas ucjenjuje!” govorila mi je na telefon svaki drugi dan. “Ti si sada majka, moraš misliti na Lanu!”
Ali kako misliti na Lanu kad mi se čini da svi vuku na svoju stranu? Kad Tomislav ne želi razgovarati, a gospođa Ljubica svaki dan zove i pita jesmo li već bili kod javnog bilježnika? Kad mi brat Ivan šalje poruke: “Ne daj da te zgaze! Sjeti se kako su nas uvijek gurali u drugi plan!”
Jedne večeri, dok sam slagala Lanu na spavanje, ona me pitala: “Mama, zašto si tužna? Zašto tata viče na tebe?” Nisam znala što reći. Kako djetetu objasniti da ljubav ponekad nije dovoljna? Da obitelj može biti izvor boli isto koliko i sreće?
Sutradan sam otišla kod gospođe Ljubice sama. Sjela sam nasuprot nje u dnevnom boravku punom starih fotografija i mirisa naftalina.
“Ljubice,” počela sam tiho, “mi ovo ne možemo izdržati. Ne možemo ti platiti toliko novca. I ne možemo živjeti ovako – pod stalnim pritiskom.”
Ona me pogledala kao da sam joj zabola nož u srce.
“Znači, vi mene ostavljate? Nakon svega što sam učinila za vas? Nakon što sam čuvala Lanu kad ste vi radili? Nakon što sam Tomislava podigla sama kad mu je otac umro?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Nije to… Samo… Mi smo obitelj. Ali ovo nas razdvaja.”
Vratila sam se kući slomljena. Tomislav me čekao u hodniku.
“Što si joj rekla?” pitao je tiho.
“Istinu,” odgovorila sam. “Da ne možemo više ovako.”
On je sjeo na stepenice i pokrio lice rukama.
“Ne znam što da radim,” šapnuo je. “Ne mogu birati između tebe i nje.”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema njemu. “A što misliš kako je meni? Zar ja nemam pravo na izbor? Zar ja nisam tvoja obitelj?”
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Lana je postajala sve povučenija, crtala je slike kuća koje gore ili su napola prazne.
Jedne subote došao je moj brat Ivan s pivom i cigaretama.
“Znaš što,” rekao mi je dok smo sjedili na balkonu, “ti si uvijek bila ta koja popušta. Vrijeme je da misliš na sebe. Ako Tomislav ne može stati uz tebe – možda ni ne trebaš biti s njim.”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih htjela priznati.
Te noći sam sjela s Tomislavom za stol.
“Moramo odlučiti,” rekla sam odlučno. “Ili ćemo biti mi – ti, ja i Lana – ili ćemo biti produžetak tuđih želja i očekivanja. Ja više ne mogu ovako.”
Gledao me dugo, oči su mu bile crvene.
“Ne znam mogu li,” priznao je slomljeno.
Tada sam shvatila – možda ljubav nije dovoljna kad nema hrabrosti.
Danas sjedim u praznom stanu koji smo iznajmili nakon što smo odustali od kupnje kuće. Lana spava pored mene, a Tomislav… On živi s majkom dok ne odluči što želi.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što nisam više popuštala ili što nisam ranije otišla. Ali znam jedno: nitko ne bi smio biti talac tuđih očekivanja.
Možda će mi netko reći da sam sebična ili da nisam dovoljno borbena za svoju obitelj. Ali pitam vas – gdje završava odanost drugima, a gdje počinje odanost sebi? Koliko daleko biste vi išli zbog obitelji?