Očeva oporuka: Kad ljubav i nasljedstvo postanu neprijatelji
“Ne mogu vjerovati da si to stvarno napravio, Marko!” vikala je sestra Ivana dok je lupala vratima dnevnog boravka. Stajao sam nasred sobe, još uvijek držeći ključeve od tatinog stana u ruci, osjećajući težinu svake izgovorene riječi. Otac je bio u domu tek tjedan dana, a već su se zidovi naše kuće raspadali pod pritiskom neizrečenih optužbi.
“Ivana, nisi ga ti svaki dan dizala iz kreveta. Nisi gledala kako zaboravlja tko si, kako me pita gdje je mama, iako je umrla prije pet godina!” odgovorio sam, glas mi je drhtao od bijesa i tuge. “Nisam imao izbora.”
Ona je slegnula ramenima, suze su joj klizile niz lice. “Uvijek imaš izbora. Samo si izabrao lakši put.”
Taj razgovor bio je samo početak. Nakon što smo oca smjestili u dom u Novom Zagrebu, život nam se pretvorio u niz hladnih razgovora i predbacivanja. Ivana je dolazila svaki vikend, nosila mu kolače i slike unuka. Ja sam dolazio rjeđe, uvijek s osjećajem krivnje koji me pratio poput sjene.
Ali istina je bila jednostavna: nisam mogao više. Nakon što sam izgubio posao u banci, supruga Ana i ja smo jedva spajali kraj s krajem. Naša djeca, Luka i Petra, trebala su novu odjeću, školski pribor, a kredit za stan nas je gušio. Otac je bio sve slabiji, a ja sam bio preumoran da bih bio dobar sin.
Jednog dana, dok sam sjedio s Anom za kuhinjskim stolom, predložio sam ono što mi se činilo kao rješenje svih naših problema.
“Znaš što bi bilo najbolje? Da prodamo naš stan i tatin stan pa kupimo veliku kuću za sve nas. I tata bi mogao biti s nama kad poželi.”
Ana me pogledala sumnjičavo. “A Ivana? Misliš da će ona pristati?”
“Mora shvatiti da je to najbolje za sve. Tata ionako više ne može biti sam.”
Ali Ivana nije pristala. “Ovo je naš dom, Marko! Ovdje smo odrasli, ovdje smo s mamom slavili Božiće… Ne mogu to prodati kao da ništa ne znači!”
Tada sam prvi put osjetio kako se između nas stvara zid koji više nikad nećemo moći srušiti.
Vrijeme je prolazilo, otac je bio sve slabiji. Posjećivao sam ga sve rjeđe, opravdavajući se poslom i obavezama. Kad bih došao, gledao me zbunjeno, ponekad me zvao imenom svog brata koji je poginuo u ratu.
Jednog dana zazvonio mi je telefon. Bila je to socijalna radnica iz doma.
“Gospodine Kovačević, vaš otac je preminuo jutros u snu. Žao mi je.”
Osjetio sam olakšanje i krivnju istovremeno. Olakšanje jer je njegova patnja završila, a krivnju jer nisam bio uz njega kad mu je najviše trebao.
Sutradan smo se Ivana i ja našli kod javnog bilježnika radi otvaranja oporuke. Sjedili smo jedno nasuprot drugome, šutjeli kao stranci.
Bilježnik je otvorio omotnicu i počeo čitati: “Ja, Stjepan Kovačević, ostavljam svu svoju imovinu svojoj kćeri Ivani Kovačević…”
Zastao sam. “Oprostite? To nije moguće… Mora biti greška!”
Bilježnik je podigao pogled: “Oporuka je napisana prije tri mjeseca, gospodine Kovačević. Vaš otac je bio potpuno priseban kad ju je potpisao.”
Ivana me gledala sa suzama u očima. “Nisam znala za ovo, Marko… Kunem ti se!”
U meni se sve slomilo. Sjećanja su navirala: kako sam ga vodio na preglede, kako sam mu mijenjao pelene kad bi zaboravio otići na WC, kako sam ga držao za ruku dok bi plakao zbog mame… Sve to – a na kraju nisam dobio ništa.
Vratio sam se kući te večeri slomljen. Ana me pokušala utješiti: “Možda ti nije ostavio ništa materijalno, ali znao je da si ga volio na svoj način.”
Nisam joj mogao odgovoriti. Osjećao sam se izdano – od oca, od Ivane, od života.
Sljedećih tjedana izbjegavao sam sestru. Ona mi je slala poruke: “Molim te, razgovarajmo… Ne želim da nas ovo zauvijek razdvoji.” Ali nisam mogao. U meni se miješala ljutnja i tuga.
Jedne večeri došao sam pred tatin stan – sada Ivanin stan – i dugo gledao kroz prozor u svjetlo koje je dopiralo iz dnevne sobe. Sjetio sam se svih onih večeri kad smo sjedili zajedno uz televizor, kad bi tata pričao priče iz mladosti, kad bi mama donosila kolače iz pećnice…
Shvatio sam da ono što sam izgubio nije samo nasljedstvo – izgubio sam obitelj kakvu sam poznavao.
Danas još uvijek ne znam jesam li postupio ispravno ili pogrešno. Jesam li trebao više slušati sestru? Jesam li mogao biti bolji sin?
Možda vi znate odgovor na pitanje koje me muči svake noći: Što vrijedi više – mirna savjest ili komad papira koji zovemo oporuka?