„Nismo hotel!” – Kako sam naučila reći „ne” vlastitoj obitelji kad je naš dom na Jadranu postao njihova ljetna oaza

„Jelena, evo nas opet! Nadam se da imaš još onih kolača od smokava, znaš da ih Dino obožava!” – viknula je moja sestrična Ivana dok su ona, njezin muž i troje djece ulazili u našu kuću bez kucanja, noseći ručnike, šlaufove i vrećice s hranom kao da su stigli na plažu, a ne u tuđi dom. Pogledala sam prema Marku, svom suprugu, koji je samo slegnuo ramenima i tiho prošaptao: „Bit će to još jedno dugo ljeto…”

Nikada nisam mislila da će preseljenje iz Tuzle u Zadar biti ovako teško. Sanjali smo o miru, o šumu valova i jutarnjoj kavi na terasi s pogledom na more. Umjesto toga, naš dom je postao ljetna baza za svu moguću rodbinu iz Bosne i Hrvatske. Prvi put kad su došli, bila sam sretna – volim svoju obitelj, volim smijeh i zajedništvo. Ali kad su počeli dolaziti bez najave, ostajati tjednima, ponašati se kao da je ovo njihova vikendica, počela sam osjećati kako mi nestaje zraka.

Jednog jutra, dok sam čistila kupaonicu nakon što su moji roditelji otišli natrag u Tuzlu, a Ivana i njezina ekipa već planirali roštilj za večeru, osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam više znala gdje završava moj život, a gdje počinje tuđa zabava. Marko je pokušavao biti podrška, ali ni on nije znao kako reći „dosta je”.

„Jelena, znaš li gdje su one plahte s lavandom? Djeca su prolila sok po krevetu,” vikala je Ivana iz sobe. U tom trenutku osjetila sam kako mi nešto puca iznutra.

„Ivana, možeš li ti to sama srediti? Moram malo izaći,” odgovorila sam drhtavim glasom i izjurila van. Sjela sam na kamenčiće ispred kuće i gledala more. Pitala sam se: zar sam ja stvarno samo domaćica u vlastitoj kući? Zar moj život vrijedi samo onoliko koliko mogu ugostiti druge?

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Markom.

„Moramo nešto poduzeti. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nemam svoj dom,” rekla sam mu jedne večeri dok su svi već spavali.

„Znam, ljubavi… Ali znaš kakvi su naši. Ako im kažemo da ne mogu doći, uvrijedit će se. Znaš kako je tvoja mama – odmah će reći da smo se uzdigli sad kad imamo kuću na moru.”

„Ali ovo nije život! Ne mogu više biti ničija sobarica!”

Marko me zagrlio i šutjeli smo dugo. Znala sam da moram nešto promijeniti, ali nisam znala kako.

Sljedeći val gostiju stigao je već za vikend – ovaj put tetka Mira iz Sarajeva s mužem i unukom. Opet isti scenarij: „Jelena, možeš li nam skuhati kafu? Jel imaš još onih domaćih kolača?”

Jednog popodneva, dok sam pokušavala raditi od kuće (jer posao ne staje ni ljeti), čula sam kako se djeca svađaju oko igračaka, Mira viče iz kuhinje da joj treba još tanjura, a Marko pokušava popraviti klima uređaj koji je opet stao od previše korištenja. U tom trenutku osjetila sam kako mi srce lupa kao nikad prije. Ustala sam i glasno rekla:

„Dosta! Ovo više nije moguće! Ovo nije hotel! Ja nisam vaša sobarica! Želim svoj mir u vlastitoj kući!”

Svi su utihnuli. Tetka Mira me gledala kao da sam poludjela.

„Jelena, šta ti je? Pa mi smo ti obitelj…”

„Znam da ste obitelj. I volim vas. Ali ovo više ne mogu. Trebam svoj prostor. Trebam svoj život.”

Ivana se uvrijedila i povukla u sobu. Djeca su počela plakati. Marko me gledao sa strahom – ali i olakšanjem.

Te noći nisam spavala. Slušala sam šaptanje iza zatvorenih vrata i osjećala krivnju koja me gušila. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam i olakšanje.

Sljedećeg jutra svi su bili tihi. Tetka Mira je rekla: „Možda je stvarno vrijeme da idemo dalje na more.” Ivana je samo promrmljala: „Nije mi jasno šta joj bi.”

Kad su otišli, kuća je bila tiha kao nikad prije. Sjela sam s Markom na terasu.

„Jesam li pogriješila?” pitala sam ga.

„Ne. Samo si napokon rekla ono što oboje osjećamo.”

Tjedni su prolazili. Neki članovi obitelji nisu mi se javljali danima, drugi su slali poruke tipa: „Nadam se da ste dobro… Ako vam ne smetamo, možda bismo navratili na dan-dva?”

Naučila sam reći „ne”. Naučila sam postaviti granice. Neki su to prihvatili, neki nisu. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da imam svoj dom.

Ponekad se pitam: Je li sebično željeti mir? Je li pogrešno reći „dosta” čak i onima koje najviše voliš? Što vi mislite – gdje završava gostoprimstvo, a počinje iskorištavanje?