Kad otac postane teret: Priča o izgubljenoj podršci
“Lucija, znaš da mi je teško, ali stvarno mi treba tvoja pomoć. Samo ovaj mjesec, dok ne nađem nešto…”
Stajala sam u kuhinji, držeći mobitel u ruci, dok je mala Lana plakala iz dječje sobe. Otac je sjedio za stolom, gledao me onim poznatim pogledom – mješavinom tuge i očekivanja. Bio je to pogled koji me uvijek lomio, još od djetinjstva. Ali sada, kad sam sama s djetetom, bez muža koji je otišao raditi u Njemačku, taj pogled više nije bio utjeha. Bio je prijetnja.
“Tata, znaš da sam na porodiljnom. Nemam više od onoga što mi država daje. Jedva pokrivam režije i hranu za Lanu i mene.”
“Ma, Lucija, ti si uvijek bila dobra duša. Samo ovaj put. Znaš da ću ti vratiti čim dobijem posao.”
Nisam mu vjerovala. Već mjesecima slušam istu priču. Prvo su to bile sitnice – cigarete, računi za mobitel, pa onda struja. Sad već traži pola moje porodiljne naknade. Majka je umrla prije dvije godine i otad kao da se sve raspalo. Otac nije mogao podnijeti gubitak, ali ni odgovornost.
Sjećam se dana kad sam rodila Lanu. Otac je bio prvi koji me zagrlio u bolnici. “Ti si sada moja snaga,” rekao je tada. Nisam znala da će to značiti da ću ja nositi sve terete.
“Lucija, nemoj biti sebična! Ja sam ti otac!”
Te riječi su me zaboljele više nego što bi smjele. U meni se miješala krivnja i bijes. Zar sam stvarno sebična jer želim svojoj kćeri pružiti ono osnovno? Zar sam loša kći jer ne mogu više davati?
Navečer, kad Lana zaspi, sjednem na balkon i gledam svjetla Sarajeva. Sjećam se kako smo kao djeca trčali po dvorištu u Travniku, kako je otac bio naš heroj. A sada? Sada mi uzima ono malo što imam.
“Lucija, jesi li opet dala tati novac?” pitala me prijateljica Mirela preko WhatsAppa.
“Jesam… Nisam imala srca odbiti ga.”
“Znaš da to nije tvoja odgovornost? On je odrasla osoba. Ti imaš dijete!”
Znam to, ali osjećaj krivnje ne popušta. U našoj kulturi obitelj je svetinja. Kćeri ne ostavljaju roditelje na cjedilu. Ali gdje je granica između pomoći i zlostavljanja?
Jedne večeri Lana je imala temperaturu. Nisam imala novca za lijekove jer sam zadnje dala ocu za račune. Sjela sam na pod kupaonice i plakala dok Lana nije zaspala od iscrpljenosti.
Sutradan sam otišla kod susjede Azre posuditi novac za lijekove.
“Lucija, moraš misliti na sebe i dijete. Tvoj otac je odrasla osoba. Ako mu stalno pomažeš, nikad neće stati na noge,” rekla mi je Azra dok mi je pružala novčanicu.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Azrine riječi i tatin glas: “Ja sam ti otac!” Osjećala sam se kao da me cijepa na pola.
Sljedeći dan otac je opet došao.
“Lucija, treba mi još malo za hranu…”
“Tata, nemam više! Lana je bila bolesna, morala sam posuditi novac od Azre!”
Pogledao me s nevjericom, a onda s prezirom.
“Znači sad su ti važniji drugi ljudi nego tvoj otac? Srami se!”
Osjetila sam kako mi srce puca. Ali prvi put nisam popustila.
“Tata, dosta! Ne mogu više! Imam dijete koje ovisi o meni! Ako ti treba pomoć, pronađi posao ili traži socijalnu pomoć! Ja više nemam!”
Nastala je tišina koju nisam očekivala. Otac je ustao, pogledao me kao stranca i izašao iz stana bez riječi.
Tog dana sam prvi put osjetila olakšanje i užas istovremeno. Jesam li ga izdala? Jesam li loša kći?
Prošli su dani bez njegovih poziva. Lana se oporavila, a ja sam prvi put uspjela kupiti joj igračku bez grižnje savjesti.
Jednog jutra našla sam poruku na vratima: “Oprosti ako sam te povrijedio. Možda si u pravu.” Suze su mi krenule niz lice.
Možda će se nešto promijeniti. Možda neće. Ali znam da više neću dozvoliti da moje dijete pati zbog tuđe nesposobnosti.
Ponekad se pitam: gdje završava ljubav prema roditelju, a počinje ljubav prema sebi i svom djetetu? Koliko dugo trebamo nositi tuđe terete prije nego što kažemo – dosta?