Kad sam morala birati između kćeri i obitelji – Priča Elizabete iz Sarajeva

“Ne možeš to učiniti, Elizabeta! Ako pustiš Lejlu da ostane s tim čovjekom, više nisi dio ove obitelji!” – vikao je moj brat Dario dok je lupao šakom o stol. U dnevnom boravku našeg stana u Sarajevu, zrak je bio gust od napetosti. Moja majka, Ana, sjedila je u kutu, suznih očiju, a otac je šutio, gledajući kroz prozor kao da će mu pogled na Trebević donijeti odgovore koje ja nisam imala.

Sjećam se kako mi je srce tuklo kao ludo. Lejla je stajala pored mene, drhteći, ali ponosno podignute glave. Imala je samo devetnaest godina, ali u njenim očima vidjela sam odlučnost kakvu nisam imala ni ja u tim godinama. “Mama, molim te… Samir me voli. Nije važno što je iz druge vjere. Zar ti nije važnije da sam sretna?” – prošaptala je, a glas joj je drhtao.

Znala sam što znači ta rečenica. U našoj obitelji, miješani brakovi su bili tabu. Još od rata, rana su bila svježa, predrasude duboko ukorijenjene. Dario je bio najglasniji protivnik svega što nije “naše”. “Nećeš valjda dozvoliti da ti kćer završi s nekim Muslimanom! Sramota! Što će selo reći? Što će rodbina u Mostaru misliti?” – grmio je.

Osjećala sam se kao da me cijepaju na pola. S jedne strane, Lejla – moje dijete, moje sve. S druge strane, ljudi koji su me odgajali, koji su mi dali sve što imam. Sjećanja na djetinjstvo u Varešu, na bakinu kuhinju i miris sarme za Božić. Ali i sjećanja na granate, na strah, na podjele koje su nas razdvojile od susjeda s kojima smo nekad dijelili kruh.

Lejla me pogledala očima punim suza. “Mama, ako me sada ne podržiš, izgubit ćeš me zauvijek.”

U tom trenutku, svijet mi se srušio. Sjetila sam se kako sam se osjećala kad sam bila mlada i zaljubljena u Ivana iz susjedstva, a moji roditelji nisu odobravali jer nije bio “dovoljno dobar”. Nisam imala snage tada boriti se za sebe. Ali sada… sada sam morala biti snažna za svoju kćer.

Okrenula sam se prema Dariju: “Ona je moja kćer. Ako je vi ne možete prihvatiti zbog toga koga voli, onda ste vi izgubili mene.”

Tišina. Majka je počela plakati još jače. Otac je ustao i tiho rekao: “Elizabeta, razmisli još jednom. Obitelj je svetinja.”

Ali ja sam već odlučila.

Te noći Lejla i ja smo spakovale nekoliko stvari i otišle kod Samira. Njegova majka, Fatima, dočekala nas je s toplim osmijehom i baklavom na stolu. Osjetila sam olakšanje, ali i težinu izdaje prema vlastitoj krvi.

Dani su prolazili sporo. Telefoni su šutjeli. Nitko iz moje obitelji nije zvao. Na poslu su me kolegice gledale ispod oka. “Jesi li čula šta je Elizabeta napravila?” – šaptale su iza leđa. U tramvaju sam osjećala poglede kao igle.

Jedne večeri Lejla mi je prišla: “Mama, jesi li sigurna da si napravila pravu stvar? Ne želim da patiš zbog mene.” Zagrlila sam je čvrsto: “Ti si moje dijete. Tvoja sreća mi je važnija od svega drugog.” Ali noću bih plakala u jastuk, pitajući se jesam li pogriješila.

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što mi se majka javila porukom: “Nedostaješ mi.” Srce mi se steglo. Otišla sam do nje sama. Sjela je preko puta mene za kuhinjskim stolom gdje smo nekad pile kavu i tračale susjede.

“Elizabeta… Znaš da te volim. Ali teško mi je prihvatiti ovo. Bojim se za tebe i Lejlu. Ljudi su zli.”

“Mama, ljudi će uvijek pričati. Ali ja ne mogu izdati svoje dijete zbog tuđih jezika.”

Pogledala me dugo i duboko uzdahnula: “Možda si ti hrabrija nego što sam ja ikad bila.”

Nakon tog razgovora stvari su se polako počele mijenjati. Majka bi ponekad došla kod nas na kafu, donijela Lejli pitu ili džem od šljiva iz našeg vrta u Varešu. Otac još uvijek nije mogao prijeći preko svega, ali barem nije više prijetio da će me izbrisati iz života.

Dario mi nikada nije oprostio. Na porodičnim okupljanjima više nisam bila dobrodošla. Rođendane svojih nećaka gledala sam kroz slike na Facebooku.

Lejla i Samir su se vjenčali skromno, samo uz nekoliko bliskih prijatelja i Fatiminu porodicu. Ja sam bila uz njih, ponosna i slomljena istovremeno.

Ponekad sjedim sama na balkonu i gledam svjetla Sarajeva kako trepere u noći. Pitam se: Jesam li bila dobra majka ili sam izdala svoje korijene? Može li ljubav prema djetetu biti veća od ljubavi prema obitelji koja te stvorila? Što biste vi učinili na mom mjestu?