Između Novca i Ljubavi: Priča o Dini i gospodinu Vukasu

“Dina, zar si poludjela? On ti može biti otac!” vrištala je moja sestra Lejla dok je tresla glavom, a suze su joj klizile niz lice. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći torbu u ruci, dok je mama šutjela i gledala kroz prozor, kao da će joj pogled na kišni sarajevski asfalt dati odgovore koje od mene ne može dobiti. Otac je sjedio za stolom, šutio, ali njegova šaka stisnuta u pesnicu govorila je više od riječi.

Nikad nisam mislila da će moj život postati tema o kojoj šapuće cijeli kvart. Sve je počelo sasvim nevino – na izložbi slika u maloj galeriji na Baščaršiji. Gospodin Vukas bio je tih, elegantan, s onim osmijehom koji te natjera da zaboraviš gdje si. Prišao mi je dok sam gledala sliku starog mosta u Mostaru.

“Znaš li da je most najljepši kad ga gledaš iz sjene?” pitao me, a ja sam se nasmijala, misleći da je još jedan od onih dosadnih starijih muškaraca koji traže pažnju.

Ali nije bio takav. Slušao me. Razumio me. U njegovom društvu osjećala sam se kao da napokon mogu disati. On je bio sve ono što moji vršnjaci nisu – smiren, pažljiv, siguran u sebe. I da, imao je novca. Mnogo više nego što sam ikad vidjela u životu. Vozio je crni Mercedes, nosio satove koje sam viđala samo u izlozima, a stan mu je bio pun knjiga i umjetnina.

Prvi put kad sam ga poljubila, osjećala sam se kao da letim. Ali ubrzo su počeli problemi. Prvo su došle glasine – “Dina je s njim zbog novca”, “On joj kupuje skupe poklone”, “Nije to ljubav, to je interes”. Onda su došli pogledi na ulici, šaputanja iza leđa, poruke na Instagramu od nepoznatih ljudi.

Najgore je bilo kad su moji roditelji saznali. Mama me molila da prekinem. “Dina, on ima sina tvojih godina! Što će ljudi reći?” Otac nije govorio ništa danima, samo bi navečer sjedio na balkonu i pušio cigaretu za cigaretom.

Ali ja nisam mogla prestati misliti na Vukasa. Svaki put kad bi me nazvao, srce bi mi preskočilo. Počela sam lagati roditeljima gdje idem, izmišljati izlaske s prijateljicama dok bih zapravo bila kod njega u stanu na Marijin Dvoru.

Jedne večeri, dok smo sjedili uz vino i slušali Olivera Dragojevića, Vukas me upitao: “Dina, jesi li sigurna da želiš ovako živjeti? Zbog mene si izgubila prijatelje, obitelj ti okreće leđa…”

Pogledala sam ga i osjetila knedlu u grlu. “Ne znam… ali znam da te volim. I da ne mogu bez tebe.”

Nije mi odgovorio odmah. Samo me zagrlio čvrsto, kao da me pokušava zaštititi od cijelog svijeta.

Ali svijet nije prestajao pritiskati. Lejla mi je prestala govoriti. Najbolja prijateljica Azra mi je rekla: “Dina, nisi ti takva cura. On će te iskoristiti i ostaviti kad mu dosadiš.” Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno s njim zbog novca? Bi li ga voljela da nema sve to?

Jednog dana došla sam kući i zatekla mamu kako plače u kuhinji. “Dina, molim te… Tvoj otac ima visok tlak zbog svega ovoga. Ne možemo više izdržati.” Osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu.

Vukas je predložio da otputujemo zajedno na more, daleko od svega. Pristala sam bez razmišljanja. U Makarskoj smo proveli najljepših deset dana mog života – bez telefona, bez interneta, samo on i ja. Tamo sam prvi put pomislila da možda ipak možemo pobijediti sve prepreke.

Ali kad smo se vratili u Sarajevo, stvarnost nas je dočekala još jače. Njegov sin Filip me mrzio. Jednom me čak nazvao “sponzorušom” pred cijelim društvom u kafiću na Grbavici. Vukas se posvađao s njim zbog mene i danima nisu razgovarali.

Počela sam osjećati krivnju – zbog svoje obitelji, zbog njegove djece, zbog svih koji su patili zbog naše veze. Ali kad bih pokušala otići od njega, srce bi mi se slamalo.

Jedne noći, dok smo sjedili na njegovom balkonu gledajući svjetla grada, Vukas mi je rekao: “Dina, možda smo mi samo prolaznici jedno drugome. Možda te puštam jer te volim više nego sebe.” Nisam znala što reći. Samo sam plakala.

Na kraju sam morala birati – ili ću ostati s njim i izgubiti sve što sam znala ili ću ga napustiti i zauvijek se pitati što bi bilo da sam imala hrabrosti slijediti svoje srce.

Vratila sam se kući jedne kišne večeri i sjela za stol s roditeljima. “Mama, tata… Volim ga. Ali ne mogu više ovako. Ne želim vas izgubiti.” Otac mi je prvi put nakon mjeseci prišao i zagrlio me.

Nisam više s Vukasom. Ponekad ga vidim izdaleka kako šeta gradom sam, a srce mi zadrhti. Pitam se jesam li pogriješila što sam slušala druge umjesto sebe.

Možda ljubav nije uvijek dovoljna da pobijedi sve prepreke… Ili možda nisam bila dovoljno hrabra? Što biste vi učinili na mom mjestu?