Na dan kad sam rodila našu kćer, on je bio s njom u hotelu

“Jesi li dobro, Ivana? Još samo malo, beba stiže!” glas medicinske sestre probio se kroz maglu boli i straha. Znoj mi je curio niz čelo, a ruke su mi drhtale dok sam grčevito stiskala plahte. Gdje je on? Zašto nije ovdje? Rekao je da je već krenuo iz firme, da samo što nije stigao. “Stojim u gužvi, ljubavi, tu sam za deset minuta”, pisalo je na ekranu mobitela. Vjerovala sam mu. Uvijek sam mu vjerovala.

Satima sam rađala sama, okružena nepoznatim licima, dok su mi misli bježale k njemu. Sjećam se kako sam zamišljala njegov osmijeh kad prvi put ugleda našu kćer, kako će me uzeti za ruku i reći: “Bravo, Ivana, uspjela si.” Umjesto toga, kad su mi stavili malu Leu na prsa, osjećala sam prazninu. On nije došao. Nije se javljao satima. Sestre su mi govorile da se odmorim, ali ja sam samo gledala u vrata.

Tek predvečer stigla je poruka: “Oprosti, stvarno sam zapao u kaos na poslu. Sutra dolazim čim svane.” Nisam imala snage ni odgovoriti. U tom trenutku nisam znala da će mi život biti podijeljen na prije i poslije tog dana.

Sljedeće jutro, dok sam pokušavala dojiti Leu, mobitel mi je zazvonio. Nepoznat broj. “Dobar dan, Ivana. Možda me ne poznaješ, ali ja poznajem tvog muža. Znam gdje je bio jučer dok si ti rađala.” Glas je bio hladan, odlučan. Prije nego što sam stigla išta reći, stigla je poruka s fotografijom i računom iz hotela “Dubrovnik”. Datum: jučer. Vrijeme: 13:47 – baš kad su mi rekli da sam rodila.

Pogledala sam sliku: moj muž, Tomislav, sjedi na hotelskom krevetu s njom – Anom iz njegove firme. Smiješe se, a ona drži ruku na njegovom ramenu. Račun s hotelskim logom i njihovim potpisima bio je neoboriv dokaz. U tom trenutku svijet mi se srušio.

“Ne vjerujem… Ovo nije moguće… Netko me želi uništiti!” šaptala sam sama sebi dok su mi suze klizile niz lice. Leina ručica stisnula mi je prst, kao da me pokušava vratiti u stvarnost. Nisam znala što da radim. Nisam mogla vrištati, nisam mogla plakati naglas – bolnički zidovi bili su pretanki za moju bol.

Kad je Tomislav konačno došao popodne, donio je plišanog medvjedića i cvijeće. Pogledao me u oči i rekao: “Oprosti što nisam stigao jučer. Znaš kakav je promet…” Nisam mu ništa rekla. Samo sam mu pokazala mobitel. Lice mu je problijedjelo, oči su mu se zacaklile od straha.

“Ivana… nije ono što misliš…” počeo je mucati.

“Što onda jest? Da nisi bio tamo? Da nisi bio s njom? Da nisam rodila tvoje dijete dok si ti bio u hotelu s drugom ženom?” glas mi je drhtao, ali nisam htjela plakati pred njim.

“Molim te… Ana me ucjenjuje… Nisam htio… Bio sam slab… Sve ću ti objasniti…”

“Objasni Leji kad odraste gdje si bio kad se rodila!” viknula sam i okrenula glavu prema prozoru.

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Otišao je iz bolnice bez riječi. Majka mi je došla pomoći oko Lee, a ja sam danima ležala budna noću, gledajući svoju kćer i pitajući se gdje sam pogriješila. Svi su mislili da smo savršena obitelj – on uspješan menadžer u Zagrebu, ja učiteljica u osnovnoj školi na Trešnjevci. Imali smo stan na kredit, vikendicu na Plitvicama, planirali smo još jedno dijete.

Ali iza zatvorenih vrata našeg stana bilo je sve više tišine i sve manje nježnosti. On bi dolazio kasno s posla, mirisao bi na skupi parfem koji nisam prepoznala. Govorio bi da ima sastanke s klijentima iz Sarajeva ili Splita, a ja bih ga čekala budna do ponoći.

Kad sam napokon skupila snage reći roditeljima što se dogodilo, otac je šutio satima. Majka me grlila i plakala sa mnom. “Ivana, nisi ti kriva što si vjerovala čovjeku kojeg voliš”, šapnula mi je.

Ali susjedi su počeli šaptati iza leđa. U trgovini bi me gledali sažaljivo ili znatiželjno. Prijateljice su me zvale na kavu i nudile savjete: “Oprosti mu zbog djeteta”, “Budi jaka”, “Svi muškarci varaju”… Ali ja nisam htjela biti još jedna žena koja šuti zbog mira u kući.

Jedne noći Tomislav se pojavio pred vratima stana s koferom u ruci.

“Ivana, pogriješio sam. Sve bih dao da vratim vrijeme unatrag. Volim tebe i Leu više od svega… Daj mi još jednu šansu.” Kleknuo je pred mene kao na našem vjenčanju.

Pogledala sam ga i shvatila da više ne osjećam ništa osim tuge i umora.

“Tomislave, nisi bio uz mene kad mi je najviše trebalo. Ne mogu zaboraviti ni oprostiti ono što si napravio baš tog dana… Možda ćeš biti dobar otac Leji, ali meni više nisi muž.”

Otišao je bez riječi. Nakon toga počela je borba za skrbništvo nad Leom, podjela imovine, sati provedeni kod odvjetnika i na sudu. Svaki put kad bih vidjela Tomislava s Anom na ulici ili pročitala novu tračersku poruku u grupi roditelja iz vrtića, srce bi mi preskočilo od boli.

Ali svaki put kad bi Lea nasmijala ili rekla “mama”, znala sam da moram biti jaka zbog nje.

Danas živimo same u malom stanu na Jarunu. Svaki dan gledam Leu kako raste i pitam se: Jesam li trebala oprostiti zbog nje? Ili je bolje što zna da mama ne pristaje na laži? Može li se povjerenje ikad vratiti nakon ovakve izdaje?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li ljubav dovoljna da preboli ovakvu izdaju ili postoje granice koje se ne smiju prijeći?