Između Dvije Tišine: Priča o Ljubavi Koja Ne Dolazi
“Opet sama?” upitala me mama dok sam ulazila u stan, noseći vrećicu iz dućana. Njezin pogled bio je mješavina zabrinutosti i suptilnog razočaranja. “Ivana, znaš da ti želim najbolje, ali… vrijeme ti prolazi. Tvoja sestra Ana već ima dvoje djece, a ti još uvijek tražiš nekog tko će te razumjeti. Zar ne misliš da si možda previše izbirljiva?”
Stisnula sam zube, osjećajući kako mi se obrazi crvene. “Mama, nije stvar u tome da sam izbirljiva. Samo… ne želim biti s nekim samo zato što svi očekuju da budem.”
Slegnula je ramenima i otišla u kuhinju, ostavljajući me samu s mojim mislima. U Zagrebu, gradu punom ljudi, često sam se osjećala najusamljenijom osobom na svijetu. Svaka subota bila je podsjetnik na to – prijateljice su izlazile sa svojim dečkima ili muževima, a ja bih sjedila u svom stanu, gledala Netflix i slala poruke na aplikacijama za upoznavanje.
Nedjeljom bih išla kod bake Ruže na ručak. Ona bi me uvijek dočekala s osmijehom, ali i ona bi nakon treće šnite pite upitala: “Ima li što novo? Neki dečko možda? Znaš, kad sam ja bila tvojih godina…” I tako u krug.
Ponekad bih se zapitala – je li problem u meni? Možda sam stvarno previše zahtjevna. Možda sam propustila prilike koje su mi život nudile jer sam čekala nešto posebno, nešto što možda ne postoji.
Sjetila sam se Daria, simpatičnog kolege s posla koji me pozvao na kavu prošle zime. Bio je drag, ali razgovor je stalno zapinjao. Osjećala sam se kao da forsiram smijeh na njegovim šalama. Nakon nekoliko izlazaka, jednostavno sam mu prestala odgovarati na poruke. “Ivana, nisi fer,” rekla mi je prijateljica Mirela kad sam joj to priznala. “Možda si trebala dati još jednu šansu. Ljubav ne dolazi uvijek kao grom iz vedra neba.”
Ali kako dati šansu nečemu što ne osjećaš? Kako pristati na kompromis kad znaš da ćeš zbog toga biti nesretna?
Jedne večeri, dok sam sjedila na terasi s čašom vina, stigla mi je poruka od brata Tomislava: “Ej, Ivana, znaš li da je Ivan iz susjedstva opet slobodan? Mama kaže da bi vas mogla spojiti.” Prevrnula sam očima. Ivan je bio dobar dečko, ali nikad nisam osjećala ništa više od prijateljstva prema njemu.
Sutradan na poslu, kolegica Lejla me povukla u stranu: “Znaš li koliko bih ja dala da mogu birati? Moji roditelji su me udali za čovjeka kojeg nisam voljela. Sad imam dvoje djece i osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Nemoj žuriti, Ivana. Bolje biti sama nego nesretna.”
Te Lejline riječi odzvanjale su mi u glavi danima. Počela sam razmišljati o svim ženama koje poznajem – nekima je brak donio sreću, drugima samo još veći osjećaj usamljenosti.
Jedne subote odlučila sam otići sama u kino. Sjela sam u zadnji red i gledala parove oko sebe kako se smiju i drže za ruke. Osjećala sam knedlu u grlu, ali istovremeno i neku čudnu slobodu. Nisam morala nikome polagati račune.
Nakon filma, dok sam šetala Ilicom prema Trgu bana Jelačića, zazvonio mi je mobitel. Bila je to Ana.
“Hej, mala! Kako si?”
“Dobro sam,” slagala sam.
“Znaš… nije sve tako bajno kako izgleda na Instagramu. Luka i ja se stalno svađamo oko gluposti. Djeca su divna, ali ponekad poželim samo jedan dan mira. Nemoj misliti da ti nešto fali samo zato što si sama. Svaka faza života ima svoje probleme.”
Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što su mi rekli – mama, Lejla, Ana… Svatko ima svoju istinu i svoje razloge zašto živi kako živi.
Ali što ako ljubav stvarno nije za svakoga? Što ako je moj put drugačiji?
Sljedećih tjedana odlučila sam se više posvetiti sebi – upisala sam tečaj keramike, počela trčati po Maksimiru i češće izlaziti s prijateljima bez opterećenja da moram nekoga upoznati.
Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Savskoj, prišao mi je nepoznat dečko s osmijehom: “Oprosti, znaš li možda gdje staje trinaestica?” Pogledala sam ga i nasmijala se: “Staje ovdje za deset minuta.” Nastavili smo razgovarati o sitnicama – vremenu, gužvi u gradu, glazbi koju voli slušati.
Nije bilo vatrometa ni leptirića u trbuhu, ali bilo je ugodno. Razmijenili smo brojeve i dogovorili kavu za vikend.
Možda ljubav dolazi kad joj se najmanje nadaš. Možda je dovoljno otvoriti srce svakodnevnim malim susretima i prestati tražiti savršenstvo.
Ponekad se pitam – jesam li ja ta koja komplicira ili društvo koje od mene očekuje da budem nešto što nisam? Može li sreća doći i bez ljubavi ili je to samo iluzija koju prodajemo sami sebi?
Što vi mislite – treba li pristati na manje od onoga što želimo ili čekati pravu stvar, ma koliko dugo to trajalo?