Venčanje iz Snova Koje se Pretvorilo u Noćnu Moru: Kako su Nas Podelile Pare i Ponos
“Neću više ni riječ da čujem o tom bendu, Jasmina! Ako hoćeš svadbu iz snova, neka tvoj budući zet plati!” vikao je moj muž Ivan, tresući rukom po stolu tako da su šalice kave zadrhtale. Ana je stajala pored prozora, suznih očiju, a ja sam pokušavala zadržati mir. Srce mi je pucalo dok sam gledala kako se naša porodica raspada zbog nečega što je trebalo biti najljepši dan u njenom životu.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Ana došla kući s osmijehom koji nisam vidjela od njenog djetinjstva. “Mama, Marko me zaprosio!” viknula je, bacivši mi se u zagrljaj. Ivan je odmah dotrčao iz dnevne sobe, a ja sam ga pogledala s onim pogledom koji govori: ‘Naša mala više nije mala’.
Prvih nekoliko dana bili smo opijeni srećom. Marko je bio pristojan dečko iz Travnika, radio je kao informatičar, ali nije imao stalni posao. Njegovi roditelji, Vesna i Dragan, došli su kod nas na večeru da dogovorimo detalje. Svi smo se smijali, pričali o svadbi na moru, o tome kako će Ana nositi bakinu vjenčanicu i kako će Marko dovesti pola Travnika na slavlje.
Ali onda su počeli problemi. Ivan je insistirao da svadba bude u Zagrebu, jer “tako treba”, a Dragan je tvrdio da nema smisla trošiti novac na luksuznu salu kad se može napraviti veselje u dvorištu njihove kuće. Ana i Marko su šutjeli, pokušavajući nas pomiriti, ali svaki razgovor završavao je povišenim tonovima.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ana je tiho došla do mene. “Mama, Marko i ja nemamo dovoljno novca za sve što tata želi. Ne želim da se posvađate zbog mene.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Dušo, sve ćemo riješiti. Samo želimo najbolje za tebe.”
Ali nisam znala kako da pomirim Ivana i Dragana. Ivan je bio ponosan čovjek, navikao da sve bude po njegovom. “Neću da ljudi pričaju kako smo škrtarili na Aninoj svadbi!” ponavljao je iz dana u dan. Dragan je s druge strane govorio: “Neka mladi odluče! Mi nemamo za bacanje.”
Situacija je kulminirala kad smo sjeli za stol da podijelimo troškove. “Mi ćemo platiti muziku i fotografa,” rekla sam, pokušavajući biti razumna. Vesna je odmah odmahnula rukom: “Mi ne možemo više od 2.000 maraka dati. Marko još nema stalni posao.” Ivan je tada ustao i rekao: “Onda nema svadbe!”
Ana je istrčala iz sobe plačući. Marko ju je pratio, a ja sam ostala sjediti između dvije vatre. Te noći nisam oka sklopila. Sjećam se kako sam gledala u strop i pitala se gdje smo pogriješili.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Ivan nije razgovarao ni sa mnom ni s Anom. Ana je prestala dolaziti kući na ručak. Marko se povukao u sebe. Vesna mi je slala poruke: “Jasmina, molim te, smiri Ivana.” Ali nisam znala kako.
Jednog popodneva Ana me nazvala iz tramvaja. “Mama, Marko i ja razmišljamo da pobjegnemo i vjenčamo se sami.” Osjetila sam kako mi srce staje. “Ne možete to napraviti! Šta će reći ljudi? Šta će reći tvoj otac?”
“Ne zanima me više šta će reći ljudi!” viknula je Ana kroz suze. “Vi ste uništili sve zbog glupih para!”
Te večeri Ivan je došao kući pijan. Sjeo je za stol i gledao u prazno. “Izgubio sam kćerku zbog ponosa,” promrmljao je. Sjela sam pored njega i prvi put nakon dugo vremena uhvatila ga za ruku.
“Možda smo svi pogriješili,” rekla sam tiho. “Možda smo zaboravili šta je stvarno važno.”
Narednog jutra otišla sam kod Ane bez najave. Zatekla sam je kako sjedi na podu, okružena pozivnicama koje nikad neće poslati. Zagrlila sam je i obećala joj da ću učiniti sve da se stvari poprave.
Sutradan smo svi sjeli za isti stol – Ivan, Ana, Marko, Vesna, Dragan i ja. Prvi put niko nije vikao. Prvi put smo svi plakali.
Dogovorili smo malu svadbu u krugu porodice i prijatelja. Nije bilo luksuzne sale ni skupog benda, ali bilo je iskrene sreće i zagrljaja koje nismo dijelili mjesecima.
Ipak, nešto se promijenilo među nama. Povjerenje koje smo godinama gradili bilo je poljuljano. Ana i Marko su otišli živjeti u Sarajevo, daleko od naših očekivanja i pritisaka.
Ponekad sjedim sama u kuhinji i pitam se: Je li vrijedilo? Jesmo li morali izgubiti toliko zbog ponosa i para? Možemo li ikada opet biti ona porodica koja se smije zajedno?
Što vi mislite – koliko daleko treba ići zbog tradicije i ponosa? Je li novac vrijedan toga da izgubimo one koje volimo?