Novo poglavlje: Kad sam se uselila kod kćeri
“Ne možeš tako razgovarati sa mnom, Dajana! Ja sam ti majka!” povikala sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam popustila. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći se za štap, dok je ona stajala ispred mene, ruku prekriženih na prsima. U njezinim očima vidjela sam umor, ali i tvrdoglavost koju je naslijedila od mene.
“Mama, ne želim se svađati. Samo pokušavam pomoći. Znaš da više ne možeš sama,” odgovorila je tiho, ali odlučno. U tom trenutku osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Cijeli život sam bila ta koja pomaže drugima – prvo bratu Anti kad je ostao bez posla, pa mužu Ivanu dok je bolovao, a sada… sad sam ja ta kojoj treba pomoć.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci. Prvo sam primijetila da mi noge klecaju dok silazim niz stepenice u staroj kući u Osijeku. Onda su došle noći kad nisam mogla ustati iz kreveta bez da me prođe hladan znoj od boli. Liječnici su rekli – artroza, godine, ništa novo. Ali za mene je to bio kraj jednog poglavlja. Dajana je došla jednog popodneva s kolačima i ozbiljnim izrazom lica.
“Mama, ne možeš više sama. Znaš da imam mjesta kod sebe, a i djeca bi te voljela češće viđati. Molim te, preseli se kod nas.”
Nisam odmah pristala. Oduvijek sam bila ponosna žena. Ali kad sam jedne noći pala u hodniku i satima ležala na hladnim pločicama dok me susjeda Marija nije čula, znala sam da nemam izbora.
Preseljenje kod Dajane bilo je kao povratak u mladost – ali ne onu lijepu mladost, već onu punu nesigurnosti i osjećaja da nikome ne pripadam. Njezina kuća u Novom Zagrebu bila je moderna, sve na tipku, sve pod kontrolom. Unuci su trčali oko mene, vikali: “Baka, baka!” a ja sam se osjećala kao gost u vlastitom životu.
Prvih tjedana bilo je teško. Dajana je sve htjela raditi umjesto mene – donosila mi je čaj, rezala kruh, čak mi je i odjeću slagala. “Pusti me! Još uvijek mogu sama!” viknula bih svaki put kad bi mi pokušala pomoći obući čarape. Ona bi samo uzdahnula i povukla se.
Jedne večeri dok smo gledale vijesti, pitala me: “Mama, zašto nikad ne pričaš o tati?” Zaledila sam se. Ivan je umro prije pet godina, ali o njemu nisam mogla govoriti bez da mi glas zadrhti.
“Nema smisla vraćati se na stare rane,” odgovorila sam kratko.
“Ali ja bih voljela znati više o njemu… o vama… o tome kako ste preživjeli rat… kako si sve izdržala sama s nama troje djece kad je on otišao na frontu. Nikad nisi pričala o tome.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Sjetila sam se zime ’92., kad smo danima jeli samo krumpir i čekali vijesti s bojišta. Sjetila sam se kako sam Dajanu tješila dok je plakala zbog granata koje su padale blizu škole. Nikad nisam htjela pričati o tome – mislila sam da ih tako štitim.
Ali te večeri prvi put sam joj ispričala sve – kako sam svaku noć molila Boga da Ivan preživi, kako sam prodavala zlatni lančić da kupim kruh, kako sam plakala u jastuk kad su djeca spavala.
Dajana me slušala u tišini, a onda me zagrlila kao da smo obje opet male djevojčice izgubljene u velikom svijetu.
Narednih dana nešto se promijenilo među nama. Počela me pitati za savjet oko unuka – što napraviti kad mala Iva odbija jesti povrće ili kad Luka ima noćne more. Osjećala sam se korisno, kao da opet imam svrhu.
Ali nije sve bilo idilično. Jednog jutra čula sam Dajanu kako razgovara s mužem Tomislavom u kuhinji:
“Ne mogu više ovako. Mama stalno prigovara, sve joj smeta… osjećam se kao dijete u vlastitoj kući!”
Srce mi se slomilo. Nisam htjela biti teret. Cijeli dan nisam progovorila ni riječ. Navečer je Dajana sjela kraj mene na kauč.
“Mama, oprosti ako sam te povrijedila. Znam da ti nije lako… ni meni nije. Ali želim da znaš da te volim i da mi znači što si ovdje. Samo… ponekad mi treba malo prostora.”
Pogledala sam je kroz suze i prvi put priznala: “I meni treba prostora… ali još više mi trebaš ti.”
Počele smo učiti jedna o drugoj iznova – ona mene kako biti slabija, ja nju kako biti strpljivija. Unuci su nas gledali zbunjeno kad bismo se zagrlile usred svađe ili kad bismo zajedno plakale gledajući stare slike.
Jednog dana došla mi je susjeda iz starog kvarta, Nada, donijela domaće kiflice i rekla: “Znaš, Ljubice, nije sramota tražiti pomoć. Sramota je odustati od sebe.” Te riječi su mi odzvanjale danima.
Sad svako jutro sjedim na balkonu s Dajanom i pijemo kavu u tišini. Nije uvijek lako – ima dana kad bih najradije pobjegla natrag u svoju praznu kuću ili viknula na nju zbog sitnice. Ali ima i dana kad se smijemo do suza ili zajedno gledamo unuke kako rastu.
Ponekad se pitam: Jesam li bila previše tvrdoglava? Jesam li trebala ranije pustiti Dajanu bliže sebi? Možda svi griješimo pokušavajući zaštititi one koje volimo… Što vi mislite – koliko daleko treba ići ponos prije nego što ga zamijenimo ljubavlju?