Kada roditelji ostare: Moj život između dužnosti i bola

“Ne mogu više, Ana! Sve je na meni!” brat mi je viknuo dok je tresnuo vrata dnevne sobe. Zvuk je odjeknuo kroz stan kao pucanj, a ja sam stajala pored majčinog kreveta, držeći joj ruku, pokušavajući sakriti suze. Majka je ležala blijeda, oči su joj bile poluotvorene, ali pogled odsutan. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam zarobljena između dvije vatre: dužnosti prema njoj i bola koji mi je brat svakodnevno nanosio svojim optužbama.

Sve je počelo prije godinu dana, kad su liječnici rekli da mama ima Parkinsonovu bolest. Otac je umro davno, a brat i ja smo ostali sami s njom. On živi u Novom Sadu, ima svoju porodicu, posao, ali svaki put kad dođe, ponaša se kao da sam ja kriva što je mama bolesna, što ne mogu sve sama, što nisam dovoljno dobra kćerka. “Ti si uvijek bila njena mezimica, Ana! Sad vidi kako ti vraća!” govorio bi kroz zube.

Nisam imala snage da mu odgovorim. Svaki dan bio je isti: ustajanje prije zore, hranjenje mame, presvlačenje, lijekovi, pa posao od kuće. Ponekad bih zaboravila kad sam zadnji put izašla iz stana ili popila kafu s prijateljicom. Sve se svelo na čekanje – čekanje da joj bude bolje, čekanje da brat pomogne, čekanje da se nešto promijeni.

Jednog jutra, dok sam pokušavala nahraniti mamu, ona me pogledala s toliko tuge u očima da sam osjetila kako mi srce puca. “Ana… oprosti mi…” šapnula je. Nisam znala na što misli. “Zašto, mama?” pitala sam tiho. “Za sve… za ono što sam ti rekla kad si bila mala… za to što sam uvijek više vjerovala tvom bratu…”

Suze su mi klizile niz lice. Sjetila sam se svih onih dana kad sam kao djevojčica željela samo jedan zagrljaj više, jedno priznanje da vrijedim. Sada sam bila ta koja je ostala uz nju do kraja, a brat je dolazio samo kad mu je odgovaralo.

“Ana!” brat je opet ušao u sobu, ovaj put tiše. “Moramo razgovarati o domu za starije. Ovo više nema smisla.” Pogledala sam ga u oči i prvi put osjetila bijes. “Znaš li ti koliko noći nisam spavala? Koliko puta sam plakala u kupatilu da me mama ne čuje? Ti dođeš jednom mjesečno i misliš da znaš sve!”

On je sjeo na stolicu i spustio glavu. “Nije mi lako… Imam djecu, posao… Ne mogu sve ostaviti…”

“A ja mogu? Ja nemam život?”

Tišina je ispunila sobu. Mama je zaspala, a mi smo sjedili jedno nasuprot drugom kao stranci. Sjetila sam se dana kad smo bili djeca, kad smo zajedno trčali Kalemegdanom i smijali se bez briga. Gdje su nestali ti dani?

Narednih sedmica situacija se samo pogoršavala. Mama je sve teže govorila, a ja sam bila iscrpljena do granica izdržljivosti. Brat je sve češće spominjao dom za starije. Jedne noći, dok sam sjedila pored maminog kreveta i gledala kako teško diše, uhvatila me panika – što ako umre dok sam sama s njom? Što ako joj ne mogu pomoći?

Počela sam gubiti strpljenje. Vikala bih na brata preko telefona, plakala bih pred mamom pa se kasnije grizla zbog toga. Osjećaj krivice bio je ogroman – nisam bila ni dobra kćerka ni dobra sestra.

Jednog dana došla je tetka Ljiljana iz Sarajeva. Sjela je pored mene u kuhinji i rekla: “Ana, ne možeš sve sama. Nisi ti kriva što je tvoja mama bolesna. Nisi ti kriva ni što tvoj brat bježi od odgovornosti. Moraš misliti i na sebe.” Plakala sam u njenom zagrljaju kao dijete.

Nakon toga odlučila sam razgovarati s bratom bez optužbi. “Slušaj, Nenade,” rekla sam mu dok smo sjedili na klupi ispred zgrade, “znam da ti nije lako. Ali ni meni nije. Hajde da zajedno odlučimo šta ćemo dalje.” Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njegovim očima.

Dogovorili smo se da pronađemo pomoć – žena iz komšiluka dolazila bi svaki drugi dan da pričuva mamu dok ja odmorim ili obavim svoje obaveze. Nenad bi dolazio češće i preuzeo dio odgovornosti.

Mama je polako gasila. Jedne večeri, dok sam joj čitala omiljenu knjigu, stisnula mi je ruku i šapnula: “Hvala ti što si ostala uz mene.” U tom trenutku shvatila sam da su svi naši sukobi, sve stare rane i zamjeranja – ništa u poređenju s ljubavlju koju osjećam prema njoj.

Kad je mama umrla, stan je bio prazan kao nikad prije. Nenad i ja smo sjedili za stolom u tišini. Pogledali smo se i znali – oprostili smo jedno drugome.

Danas često razmišljam: Da li smo mogli drugačije? Da li nas prošlost uvijek mora razdvajati ili nas može naučiti kako da volimo bolje?

Šta vi mislite – možemo li zaista oprostiti onima koje najviše volimo ili nas prošlost uvijek sustigne?