Dva ključa, jedna izdaja: Priča o izgubljenom povjerenju i hrabrosti da progovorim
“Znaš li ti uopće što si napravio?” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka. Ivan je sjedio na rubu kauča, pogled mu je bježao prema prozoru. “Nisam mislio da ćeš ovako reagirati, Ana. Samo sam htio da svi budemo mirni…”
Mirni? U meni je bjesnila oluja. Godinama smo štedjeli, odbijali putovanja, izlaske, čak i novu perilicu rublja, sve zbog tog jednog sna: našeg zajedničkog stana. Dvosobnog, svijetlog, s pogledom na Savu. Umjesto toga, Ivan je bez riječi, bez dogovora, kupio dvije male garsonjere. Jednu za nas, drugu za svoju majku. “Mama ne može više sama u onom starom stanu na Trešnjevci,” rekao je tiho, kao da time sve opravdava.
Sjećam se kad smo prvi put pričali o budućnosti. Bilo je to na klupi u Maksimiru, jesen je tek počinjala i lišće je šuštalo pod nogama. “Zajedno ćemo birati pločice za kupaonicu,” smijao se Ivan, a ja sam zamišljala kako ćemo svaku večer sjediti na balkonu i gledati zalazak sunca. Nikad nisam zamišljala dvije odvojene garsonjere, nikad nisam zamišljala njegovu majku kao trećeg člana naše intime.
“Zašto mi nisi rekao?” pitala sam ga tada, glas mi je bio tanak poput konca. “Zato što si uvijek protiv moje mame!” prasnuo je. “Nikad ti ništa nije dovoljno dobro!”
Te riječi su me zaboljele više nego sama izdaja. Nisam bila protiv njegove majke. Samo sam željela da napokon budemo mi – Ivan i ja. Da imamo svoj prostor, svoje odluke. Da ne moram svaki put kad poželim gledati film u pidžami razmišljati hoće li njegova mama doći pokucati na vrata.
Moja sestra Marija me zvala te večeri. “Ana, moraš mu reći kako se osjećaš. Ako sada prešutiš, uvijek će misliti da može odlučivati bez tebe.”
Ali kako reći čovjeku kojeg voliš da te povrijedio do srži? Kako mu objasniti da nije stvar u kvadraturi ili lokaciji, nego u povjerenju koje je nestalo?
Sljedećih dana Ivan i ja smo šutjeli jedno pored drugoga kao stranci. Njegova mama Ružica dolazila je svaki drugi dan s kolačima i pitanjima o namještaju. “Ana, ti si mlada, brzo ćeš se naviknuti na manji prostor. Važno je da smo svi zajedno!”
U meni se skupljala gorčina. Počela sam izbjegavati dom, ostajala duže na poslu u računovodstvu, pila kave s kolegicom Eminom koja me gledala sažaljivo. “Znaš, kod nas u Sarajevu bi žena odmah rekla što misli. Nema tu okolišanja,” rekla mi je jednom.
Jedne noći nisam mogla spavati. Ustala sam i sjela za kuhinjski stol. Gledala sam Ivanove papire – ugovore o kupnji stanova, račune, sve uredno složeno. Sve osim našeg braka.
Sljedeće jutro skupila sam hrabrost.
“Ivane, moramo razgovarati.” Sjeli smo jedno nasuprot drugome kao dva suca na suđenju.
“Ne mogu živjeti ovako,” rekla sam tiho. “Ne mogu biti samo netko tko potpisuje papire koje si ti već odlučio potpisati. Ovo nije brak kakav želim.” Ivan je šutio dugo, predugo.
“Ana… nisam htio da se osjećaš izostavljeno. Samo… mama mi je sve na svijetu. Bojim se da će ostati sama kad ode tata.” Njegove oči su bile crvene.
“A ja? Ja sam ti što? Rezervni plan?”
Nakon tog razgovora danima nismo pričali. Ružica je dolazila češće nego ikad. Moja mama me zvala iz Osijeka: “Dijete moje, ne smiješ dozvoliti da te gazi! Tvoj otac bi poludio da ovo čuje!”
Počela sam razmišljati o razvodu prvi put u životu. Nisam znala imam li snage za to. Sjećanja na zajedničke dane, na smijeh i planove, borila su se s osjećajem izdaje i nemoći.
Jedne subote otišla sam sama pogledati stanove koje smo mogli imati. Agentica mi je pokazivala prostrane dnevne boravke i sunčane kuhinje dok sam ja zamišljala kako bi izgledao naš život da smo odlučivali zajedno.
Vratila sam se kući kasno navečer. Ivan me čekao budan.
“Ana… ako želiš, možemo prodati jednu garsonjeru i tražiti nešto drugo,” rekao je slomljenim glasom.
“Nije stvar u stanu, Ivane,” odgovorila sam umorno. “Stvar je u tome što si odlučio bez mene. Što si izabrao svoju mamu prije mene.”
Plakao je tada prvi put otkako ga znam.
Ne znam što će biti s nama. Možda ćemo pronaći način da obnovimo povjerenje, možda nećemo. Ali znam da više nikada neću šutjeti kad osjetim da gubim sebe.
Ponekad se pitam – koliko puta žena mora pregristi vlastite snove zbog tuđih odluka? I gdje prestaje kompromis, a počinje izdaja?