Život u sjeni tiranina – Priča jedne snahe iz Hrvatske

“Nećeš ti meni govoriti kako će se ovdje kuhati!” grmio je svekar, dok sam stajala pored štednjaka, držeći žlicu kao štit. Ruke su mi drhtale, ali nisam smjela pokazati slabost. Pogledala sam prema Anti, mom mužu, tražeći podršku u njegovim očima, ali on je samo slegnuo ramenima i spustio pogled. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam sama protiv cijelog svijeta.

Moje ime je Ivana. Imam trideset i dvije godine i dolazim iz malog mjesta kraj Osijeka. Kad sam se udala za Antu, mislila sam da počinjem novo poglavlje života, ali nisam znala da ću zapravo upasti u zamku iz koje nema izlaza. Ante i ja nismo imali dovoljno novca za svoj stan, pa smo, kao i mnogi mladi parovi, uselili kod njegovih roditelja. Majka mu je umrla prije nekoliko godina, a otac, Stjepan, ostao je gospodar kuće – i naših života.

Prvi dani su bili puni nade. “Bit će nam lakše dok ne stanemo na noge,” tješila sam samu sebe. Ali već prvi tjedan pokazao mi je pravo lice našeg doma. Stjepan je bio čovjek stare škole – tvrdoglav, grub, uvjeren da žena vrijedi onoliko koliko može izdržati. “U moje vrijeme žene nisu prigovarale!” znao bi reći dok bi lupao šakom o stol.

Svako jutro počinjalo je njegovim koracima po hodniku. Ako nisam ustala prije njega i skuvala kavu, dan bi mi bio upropašten. “Lijena si! Što ćeš ti mojem sinu ako ne znaš ni kavu skuhati?” vikao bi, a ja bih gutala suze i šutjela. Ante bi samo promrmljao: “Pusti je, tata…” ali nikad nije stao između nas.

Najgore su bile večeri. Sjedili bismo za stolom, a Stjepan bi pričao o ratu, o tome kako su žene tada znale gdje im je mjesto. Svaka moja riječ bila je pogrešna. Ako bih predložila nešto novo za ručak, odmah bi me prekinuo: “Nećeš ti meni mijenjati navike!” Ako bih se požalila da sam umorna od posla i kuće, dobila bih podsmijeh: “Što ti znaš što je umor?”

Moja majka me često zvala: “Ivice, kako si?” A ja bih lagala: “Dobro sam, mama.” Nisam htjela da brine. U selu se ionako sve zna – tko pije, tko tuče ženu, tko ima dobru snahu. Ja sam bila ona koja šuti i trpi.

Jedne večeri, kad su djeca već spavala, Stjepan je opet počeo: “Nisi ti za ovu kuću. Moj sin je mogao bolje naći.” Pogledala sam Antu kroz suze: “Hoćeš li ikad nešto reći?” On je samo ustao i izašao van. Te noći nisam spavala. Srce mi je tuklo kao ludo. U meni se nešto slomilo.

Sutradan sam otišla kod susjede Mirele po jaja. Ona me pogledala ispod oka: “Opet si plakala?” Slegnula sam ramenima. Mirela je uzdahnula: “Znaš, Ivana, ja sam otišla od svog muža kad mi je prvi put podigao ruku. Nije lako biti sama, ali barem dišem.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.

Počela sam razmišljati o svemu što sam izgubila otkad sam došla ovdje – slobodu, dostojanstvo, osmijeh. Djeca su me gledala zabrinuto kad bih plakala u kuhinji. Znala sam da ne želim da odrastaju misleći da je normalno trpjeti nepravdu.

Jednog jutra skupila sam hrabrost i rekla Anti: “Moramo otići odavde. Ne mogu više.” On me gledao kao da sam poludjela: “Gdje ćemo? Kako ćemo? Tata će poludjeti!” Nisam više marila za Stjepana ni za selo koje će pričati svašta. “Radije ću prati tuđe stubište nego gledati kako mi djeca rastu u strahu,” rekla sam odlučno.

Te večeri spakirala sam nekoliko stvari u torbu. Djeca su šutjela, osjećajući napetost u zraku. Kad nas je Stjepan vidio na vratima s torbama, počeo je vikati: “Nećete vi nigdje! Ovo je moja kuća!” Ali prvi put u životu nisam se povukla. Pogledala sam ga ravno u oči: “Ovo više nije moj dom.” Ante je stajao iza mene – zbunjen, ali nije me zaustavio.

Preselili smo se kod moje tete u grad. Bilo nam je teško – mala soba za nas četvero, malo novca, puno briga. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir. Djeca su se smijala bez straha. Počela sam raditi kao čistačica u školi. Nije bilo lako, ali svaki dan bio je moj izbor.

Ante se polako mijenjao. Vidio je koliko mi znači sloboda i počeo mi pomagati oko djece i kuće. Ponekad bi me zagrlio i rekao: “Žao mi je što te nisam prije zaštitio.” Nisam mu zamjerala – svi smo mi žrtve navika koje nam usađuju od malena.

Danas živimo skromno, ali sretno. Ponekad sretnem Stjepana na pijaci – pogleda me hladno i okrene glavu. Ne boli me više. Znam da nisam kriva što nisam pristala biti nečija sjena.

Pitam se koliko još žena sjedi svaku večer za stolom i šuti pred tuđom bahatošću? Koliko nas još misli da nema izbora? Možda će moja priča nekome dati snagu da kaže – dosta!