Vratila sam se s novorođenčetom kući, a tamo… samo tišina: Jesam li stvarno sama u svemu ovome?
“Gdje si, Dario?!” viknula sam dok sam jednom rukom držala nosiljku s novorođenim sinom, a drugom pokušavala otključati vrata stana. Ključ mi je ispao iz ruke, a suze su mi već navirale na oči. U hodniku je bilo hladno, mirisalo je na vlagu i staru kavu. Nigdje ni traga od onog toplog doma o kojem sam sanjala dok sam ležala u bolnici.
Ušla sam, pogledala oko sebe – ništa. Nema krevetića, nema pelena, nema onih malih bodija koje sam toliko željela vidjeti na svom sinu. Samo prazan stan i tišina koja para uši. Dario nije bio tu. Zvala sam ga još iz bolnice da sve pripremi, da barem nešto dočeka našeg sina. Ali on je uvijek imao važnijeg posla: “Ma znaš da radim, Ana, ne mogu sad. Sve ćemo stići.”
Spustila sam nosiljku na pod i sjela kraj nje, držeći glavu u rukama. Mali Filip je spavao, miran kao da ne osjeća moju paniku. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zar je moguće da sam sama u ovome? Zar je moguće da je sve na meni?
Mobitel mi je zazvonio. Bila je to mama.
“Jesi stigla kući? Kako je Filip?”
“Jesam… ali ništa nije spremno. Ništa nas ne čeka. Dario nije tu.” Glas mi je zadrhtao.
“Dušo, znaš kakvi su muškarci. Moraš ga malo pogurati. Ja ću doći sutra, donijet ću ti pelene i nešto hrane.”
Zahvalila sam joj, ali osjećala sam se kao da tonem dublje. Nisam željela biti ona žena koja moli za pomoć, koja ne može sama. Ali nisam ni željela biti sama u svemu.
Prošla su tri sata prije nego što se Dario pojavio. Ušao je tiho, noseći vrećicu iz trgovine.
“Evo, donio sam ti nešto za pojesti,” rekao je bez da me pogleda u oči.
“Za nas ili za bebu?” upitala sam hladno.
“Za tebe… pa beba još ne jede ništa osim mlijeka.”
Nisam imala snage za raspravu. Samo sam ga gledala kako sjeda za kompjuter i pali laptop. Opet posao.
“Dario, možeš li barem pogledati sina? Prvi put je kod kuće.”
“Kasnije, Ana. Moram završiti izvještaj za šefa.”
U tom trenutku mi se srce slomilo. Nisam znala što više očekivati od njega. Prije trudnoće bio je pažljiv, šalio se sa mnom, planirali smo budućnost. Sad kao da ga više nije bilo.
Noć je bila najgora. Filip je plakao svaka dva sata, a ja nisam imala pojma što mu treba – pelene su mi ponestale već oko ponoći, a Dario je spavao kao zaklan u drugoj sobi. Kad sam ga probudila, samo se okrenuo na drugu stranu.
Ujutro sam nazvala prijateljicu Lejlu iz Sarajeva.
“Lejla, ja ne mogu više ovako. Osjećam se kao duh u vlastitom stanu.”
“Ana, nisi sama! Znaš koliko nas prolazi kroz isto? Kad sam rodila Ajlu, muž mi je bio na pecanju! Svi misle da je majčinstvo bajka, a zapravo si prepuštena sama sebi.”
Njezine riječi su me malo utješile, ali i naljutile. Zašto smo mi žene te koje uvijek moraju biti jake? Zašto naši muževi misle da je dovoljno donijeti plaću i nestati?
Kad je mama stigla popodne s vrećicama punim pelena i hrane, zagrlila me tako čvrsto da sam prvi put nakon dugo vremena zaplakala pred nekim.
“Znaš,” rekla mi je tiho dok smo zajedno presvlačile Filipa, “i ja sam bila sama kad sam rodila tebe. Tvoj otac je radio po cijele dane. Ali nisam ti to nikad htjela reći da te ne obeshrabrim.”
Pogledala sam sina i shvatila – možda ovo nije samo moj problem. Možda smo generacijama učene da šutimo i trpimo.
Te večeri pokušala sam razgovarati s Dariom.
“Dario, trebaš nam više pomoći. Ne mogu sve sama.”
Samo je slegnuo ramenima: “Pa što hoćeš? Radim za nas.”
“Ali ja radim za našu obitelj svaki sat dana i noći! Zar ti to nije važno?”
Nije odgovorio. Otišao je pod tuš i zatvorio vrata za sobom.
Sljedećih dana osjećala sam kako nestajem. Nisam imala snage ni za što osim za sina. Prijateljice su mi slale poruke podrške, ali nitko nije mogao doći jer su svi imali svoje probleme – posao, djecu, muževe koji su isto tako ‘zauzeti’.
Jedne noći Filip je imao temperaturu. Tresla sam se od straha dok sam ga držala u naručju i molila Boga da bude dobro. Dario nije ni ustao iz kreveta kad sam ga zvala.
Tada sam shvatila – možda moram biti glasna zbog svih nas koje šutimo. Možda moram reći naglas koliko boli kad si sama u najvažnijem trenutku života.
Sutradan sam napisala poruku Lejli: “Idem kod psihologa. Ne mogu više ovako.”
Ona mi je odgovorila: “Ponosna sam na tebe! Vrijeme je da mislimo i na sebe.”
Danas, dok Filip spava kraj mene, pitam se – koliko nas žena ovako prolazi kroz prve dane majčinstva? Zašto nam nitko ne kaže koliko može biti teško? I hoće li naši muževi ikada shvatiti koliko nam zapravo trebaju?