Zemlja koja dijeli: Priča o sestrinskoj svađi i naslijeđu
“Ti si znala! Znala si da je tvoja parcela bolja!” Jasminin glas parao je tišinu vrtnog puta, dok su joj ruke bile uprljane zemljom, a oči crvene od suza ili možda od ljutnje. Stajala sam nasuprot njoj, držeći motiku kao štit, i osjećala kako mi srce udara u sljepoočnicama.
“Jasmina, molim te, prestani. Mama je podijelila kako je mislila da je najbolje. Nisam ja birala!” pokušala sam ostati mirna, ali riječi su mi drhtale.
Ali ona nije popuštala. “Tvoj vrt je pun sunca, zemlja je rahla, a kod mene ni kopriva neće da raste! Znaš li koliko sam puta pokušala posaditi nešto? Ništa! Samo kamenje i sjena!”
Sjećam se dana kad smo prvi put došle ovdje nakon sprovoda. Vrtovi su bili prazni, samo su stari susjedi, gospodin Stjepan i teta Senada, tiho klimali glavama u znak sućuti. Mama je voljela svoj vrt – to je bio njezin bijeg od svega: od rata, od braka koji se raspao, od svakodnevnih briga. Ovdje je sadila rajčice i paprike, a Jasmina i ja smo kao djeca trčale između redova graška.
Ali sada, kad nje više nema, sve što je ostalo su dvije parcele i more neizrečenih riječi među nama.
“Znaš li ti koliko sam ja pomagala mami?” Jasmina je nastavila, glas joj je bio oštar kao nož. “Ti si uvijek bila u Zagrebu, studirala, izlazila s prijateljima. Ja sam ostala ovdje, uz nju!”
Osjetila sam kako me steže u grlu. “To nije fer. Znaš da sam dolazila kad god sam mogla. I mama je uvijek govorila da smo obje njezine djevojčice.”
Jasmina je slegnula ramenima i okrenula se prema svom vrtu. Pogledala sam preko ograde: njezina parcela bila je u sjeni stare kruške, zemlja tvrda i suha. Moja – sunčana, rahla, već su niknule prve jagode.
“Hoćeš li zamijeniti?” pitala je tiho.
Nisam znala što da kažem. Dio mene želio je popustiti – zbog mira, zbog sjećanja na mamu. Ali drugi dio… Zar nije i meni teško? Zar nisam i ja izgubila majku? Zar nisam zaslužila barem nešto što će me podsjećati na nju?
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala: mama kako pjeva dok presađuje sadnice, Jasmina i ja kako se smijemo dok beremo jagode. Ali sjećam se i svađa – kako je Jasmina uvijek bila ta koja ostaje, a ja ta koja odlazi.
Sljedećeg jutra otišla sam do vrta ranije nego inače. Gospodin Stjepan sjedio je na klupi i pušio cigaretu.
“Teško vam pada ovo nasljedstvo, ha?” upitao je bez uvoda.
Samo sam kimnula glavom.
“Znaš,” nastavio je, “zemlja zna biti prokletstvo kad ljudi ne znaju dijeliti. Ali zna biti i blagoslov ako se ljudi dogovore. Vaša mama bila je dobra žena. Ne bi htjela da se svađate zbog šake zemlje.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala.
Kasnije tog dana Jasmina me opet čekala kod vrta.
“Razmišljala sam,” rekla je tiho. “Možda možemo zajedno obrađivati obje parcele? Dijeliti sve što naraste?”
Pogledala sam je iznenađeno. “Zajedno?”
Kimnula je glavom. “Mama bi to htjela. I… žao mi je što sam bila gruba jučer. Samo… osjećam se kao da sam izgubila sve. I mamu, i tebe… a sad još ni vrt ne mogu imati kako treba.”
Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se bez riječi.
Tjedni su prolazili. Zajedno smo kopale, sadile, zalijevale. Smijale smo se kad bi nam puževi pojeli salatu, plakale kad bi naišla neka uspomena na mamu – stara kanta za zalijevanje, njezine gumene čizme.
Ali nije sve bilo lako. Povremeno bi izbijale stare zamjerke: “Ti si opet zaboravila zaliti moj dio!”, “A ti si opet pobrala sve jagode!” Ali sada smo znale stati, udahnuti i reći: “Hajde, nije vrijedno svađe.”
Jednog dana došla je teta Senada s kolačem od šljiva.
“Lijepo vas je vidjeti zajedno,” rekla je uz osmijeh. “Vaša mama bi bila ponosna na vas.”
Pogledale smo se Jasmina i ja – umorne, prljave ruke, ali srca malo lakša.
Ipak, ponekad se pitam: Je li moguće ikada potpuno zacijeliti stare rane? Ili će nas prošlost uvijek podsjećati na ono što smo izgubile?
Što vi mislite – može li zemlja koja nas dijeli postati zemlja koja nas spaja?