„Sada šuti, Lejla, odrasli pričaju“: Moj život u sjeni vlastite porodice
„Sada šuti, Lejla, odrasli pričaju!“
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila na rubu stare zelene sofe u dnevnoj sobi. Miris kahve i dima cigareta miješao se sa zvukom glasnog smijeha mog oca, dok je pričao još jednu od svojih beskrajnih anegdota iz mladosti. Mama je sjedila pored njega, klimala glavom i povremeno dobacivala: „Ma pusti djecu, neka se igraju.“
Ali ja nisam htjela da se igram. Htjela sam reći nešto važno. Htjela sam da me čuju. Da znaju da postojim.
Imala sam deset godina kad sam prvi put osjetila tu nevidljivu ruku koja me gura u pozadinu. Moja starija sestra Amra je bila zlatno dijete – odlična učenica, uvijek uredna, uvijek spremna pomoći. Moj mlađi brat Tarik je bio mezimac – razmažen, ali šarmantan, uvijek u centru pažnje. Ja sam bila srednje dijete. Ona koja spaja, ali nikad ne sjaji.
„Lejla, možeš li donijeti vodu iz kuhinje?“
„Lejla, pazi na Tarika dok mi završimo razgovor.“
„Lejla, nemoj sad postavljati pitanja.“
Godinama sam slušala te rečenice. Postala sam nevidljiva čak i sebi. U školi sam bila dobra učenica, ali nikad najbolja. Uvijek druga, treća. Nikad prva. Nikad dovoljno dobra da bi me neko primijetio.
Jednog dana, kad sam imala šesnaest godina, došla sam kući s diplomom za drugo mjesto na kantonalnom takmičenju iz književnosti. Srce mi je tuklo od uzbuđenja dok sam ulazila u stan.
„Mama! Tata! Pogledajte!“
Otac je podigao pogled s novina, mama je miješala supu.
„Šta je bilo?“
„Osvojila sam drugo mjesto na takmičenju iz književnosti!“
Otac je slegnuo ramenima: „A ko je bio prvi?“
„Neka djevojka iz Treće gimnazije…“
„Pa dobro, drugi je isto lijepo“, rekla je mama tiho i nastavila miješati supu.
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam plakala. Samo sam otišla u svoju sobu i zatvorila vrata.
Godine su prolazile. Amra je upisala medicinu u Zagrebu, Tarik je postao lokalni nogometni heroj. Ja sam ostala kod kuće, studirala književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i radila honorarno u biblioteci. Svaki dan sam gledala kako moji roditelji pričaju o Amrinim uspjesima i Tarikovim golovima. Moje priče su ostajale neispričane.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, tata je rekao:
„Lejla, kad ćeš ti nešto ozbiljno početi raditi? Knjige su lijepa stvar, ali od toga se ne živi.“
Pogledala sam ga i prvi put osjetila bijes koji me prožeo do kostiju.
„Tata, ja radim! Pišem! Učim! Pomažem vama! Zar to ništa ne vrijedi?“
Mama je uzdahnula: „Nemoj sad praviti dramu. Znaš da te volimo.“
Ali ja nisam osjećala ljubav. Osjećala sam samo prazninu.
Počela sam pisati dnevnik. Svaku noć bih zapisivala sve što nisam mogla reći naglas. Pisala sam o tome kako me boli što me niko ne vidi. Kako bih voljela da me jednom pohvale bez poređenja s Amrom ili Tarikom. Kako bih voljela da budem važna.
Jednog dana, pronašla sam svoj dnevnik otvoren na stolu u dnevnoj sobi. Tarik ga je čitao naglas i smijao se:
„Vidi ovo! Lejla piše kako je niko ne voli! Ma daj, Lejla, prestani biti drama queen!“
Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Mama je samo odmahivala glavom: „Tarik, pusti to.“
Ali niko nije rekao: „Lejla, izvini.“ Niko nije rekao: „Razumijem te.“
Te noći sam odlučila otići. Spakovala sam nekoliko stvari i preselila kod prijateljice Azre na Grbavicu. Azra me dočekala raširenih ruku:
„Lejla, ovdje si uvijek dobrodošla. Zaslužuješ više nego što misliš.“
U Azrinom stanu prvi put sam osjetila mir. Počela sam pisati priče za lokalni portal i uskoro su me ljudi počeli prepoznavati po tekstovima. Jednog dana dobila sam poziv iz Zagreba – urednica jednog časopisa željela je objaviti moju priču o životu srednjeg djeteta.
Kad sam to javila roditeljima telefonom, tata je rekao:
„Pa dobro… valjda ćeš jednom napisati nešto ozbiljno.“
Mama je tiho dodala: „Samo pazi na sebe.“
Nisam više plakala. Nisam više tražila njihovo odobravanje.
Danas imam trideset godina i živim sama u Sarajevu. Pišem knjige i kolumne o porodici, o nevidljivosti, o tišini koja boli više od riječi. Ljudi mi pišu da su se prepoznali u mojim pričama.
Ponekad se pitam: Da li bi moj život bio drugačiji da su me čuli onda kad mi je to najviše trebalo? Koliko nas još živi u sjeni vlastite porodice, čekajući da nas neko napokon vidi?