Koliko zaista vrijedi majka?
“Znaš li ti koliko je teško preživjeti s ovom mirovinom?” Majčin glas je drhtao dok je stajala na pragu moje kuhinje, stisnutih šaka i pogleda uperenog negdje iznad mojih ramena. Nisam znala što da kažem. U meni se miješala ljutnja i sram, kao kad te netko uhvati nespremnog na najintimnijem mjestu.
Bilo je to poslijepodne nakon još jednog iscrpljujućeg dana u uredu. Kolegica Ivana je, uz kavu, spomenula kako šalje pola plaće roditeljima u Osijeku jer im mirovina nije dovoljna ni za režije. Svi su klimali glavom, dijelili priče o bolesnim očevima i majkama koje su radile po dvije smjene u tekstilnoj industriji. Ja sam šutjela. Nisam znala ni kolika je majčina mirovina. Nisam znala ni kad je zadnji put kupila sebi nešto novo.
Te večeri, dok sam prala suđe, majka je došla nenajavljeno. Donijela je teglu ajvara i pitu od jabuka, kao uvijek. Sjela je za stol, gledala kroz prozor i šutjela. Osjetila sam da nešto nije u redu.
“Ana, moram te nešto pitati,” rekla je napokon. “Znaš da mi je teško, ali… ne mogu više sama.”
Osjetila sam kako mi srce udara u grlu. Cijeli život sam slušala kako treba biti samostalan, kako ne smijemo nikome biti na teret. Otac je umro kad sam imala deset godina. Majka je radila kao čistačica u školi, nosila kući ostatke kruha iz školske kuhinje i nikad se nije žalila. Uvijek je govorila: “Samo ti uči, Ana. Ja ću sve ostalo.”
Ali sad je sjedila ispred mene, slomljena žena s rukama ispucalim od deterdženta i godinama štednje na sebi.
“Ne mogu više plaćati lijekove. Računi su sve veći. Sram me tražiti tebe, ali…”
Prekinula sam je: “Mama, zašto mi to nisi ranije rekla?”
Pogledala me s tugom koju nisam znala prepoznati. “Nisam htjela da misliš da sam slaba. Znam da imaš svoj život, svoje probleme…”
Osjetila sam kako me obuzima bijes – na nju, na sebe, na cijeli sustav koji dopušta da ljudi poput moje majke žive na rubu siromaštva nakon što su cijeli život radili.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala: kako me vodila u školu po kiši jer nismo imali za autobus; kako je prodavala zlatni lančić koji je dobila od bake da mi plati ekskurziju; kako nikad nije otišla na more jer “nije imala vremena”.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći rješenje. Zvala sam sestru Lejlu u Rijeku.
“Lejla, znaš li ti koliko mama ima mirovinu?”
“Nemam pojma,” odgovorila je hladno. “Znaš kakva je ona – nikad ne traži ništa.”
“Ali sad traži. Ne može više sama.”
Lejla je uzdahnula: “Ana, ja imam troje djece i kredit za stan. Ne mogu još i to…”
Osjetila sam kako me hvata panika. Zar smo stvarno došli do toga da nas dvije ne možemo pomoći ženi koja nas je podigla?
Na poslu sam bila odsutna. Šefica me pitala jesam li dobro. Nisam znala što da kažem – kako objasniti osjećaj krivnje koji te izjeda iznutra?
Jedne večeri otišla sam kod majke bez najave. Zatekla sam je kako sjedi u mraku, s računima razbacanim po stolu.
“Mama, odsad ću ti svaki mjesec davati novac za račune i lijekove,” rekla sam odlučno.
Pogledala me sa suzama u očima: “Ne želim ti biti teret, Ana…”
“Nisi teret! Ti si moja majka! Zar misliš da bih danas bila ovdje bez tebe?”
Zagrlila me čvrsto, kao kad sam bila dijete.
Ali osjećaj srama nije nestao. Počela sam primjećivati poglede susjeda kad bih dolazila kod nje s vrećicama iz trgovine. Čula sam komentare: “Eto, sad joj kćer mora pomagati…” U malom gradu svi sve znaju.
Jedne nedjelje na ručku kod tetke Mirele povela se rasprava o roditeljima i novcu.
“Ja svojoj mami ne dam ni marke! Cijeli život mi je govorila da moram biti jaka!” vikala je sestrična Sanja.
Majka je šutjela, gledala u tanjur.
Nisam mogla izdržati: “A što ako naši roditelji nisu jaki? Što ako im treba pomoć? Zar smo toliko ponosni da ne vidimo kad netko koga volimo pati?”
Nastala je tišina.
Te večeri majka mi je rekla: “Znaš, Ana, nije meni teško priznati da trebam pomoć. Teže mi je što mislim da ti zbog mene patiš.”
Nisam znala što da odgovorim. Samo sam sjela kraj nje i držala joj ruku.
Danas, dok ovo pišem, gledam svoju majku kako zalijeva cvijeće na balkonu mog stana. Preselila se k meni prije mjesec dana jer više nije mogla sama.
Nekad mi nedostaje moj mir i sloboda, ali kad vidim osmijeh na njenom licu dok gleda unuka kako crta po zidu, znam da sam napravila pravu stvar.
Pitam se – koliko zaista vrijedi jedna majka? I jesmo li spremni žrtvovati svoj ponos zbog onih koji su nas naučili što znači ljubav?