„Ako želiš dijete, moraš prvo iz moje kuće“: Kako je moja svekrva zamalo uništila moj brak
„Ako želiš dijete, moraš prvo iz moje kuće!“ riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedio na rubu kreveta, držeći glavu u rukama. Svekrva, gospođa Ankica, stajala je u hodniku s rukama prekriženim na prsima, a Lejla, moja supruga, gledala je kroz prozor, šutke, kao da je svijet izvan našeg stana jedino mjesto gdje može pobjeći od ove stvarnosti.
Sve je počelo prije godinu dana, kad je Lejlin otac iznenada preminuo. Ankica nije imala nikoga osim nas. Lejla je bila jedino dijete, a ja sam mislio da činim pravu stvar kad sam predložio da se preseli kod nas u Sarajevo. Nisam ni slutio koliko će to promijeniti naš život.
Prvih mjeseci sve je bilo podnošljivo. Ankica je bila tiha, povučena, često bi sjedila na balkonu i gledala u daljinu. Ali ubrzo su počeli problemi. Svako jutro bi komentirala kako Lejla ne zna skuhati kafu „kao što treba“, kako ja previše radim i premalo zarađujem, kako nam stan nije dovoljno čist. Lejla bi šutjela, a ja bih pokušavao smiriti situaciju.
Jednog dana, dok sam se vraćao s posla, zatekao sam ih kako se svađaju u kuhinji.
„Mama, ne možeš mi stalno govoriti što da radim! Ovo je moj život!“, vikala je Lejla.
„Tvoj život? Da nije mene, ne bi ni imala ovaj život!“, uzvratila je Ankica. „I još hoćeš dijete? Prvo nauči biti žena!“
Stao sam na vrata i osjetio kako mi srce lupa. Nisam znao što reći. Lejla me pogledala očima punim suza.
Te večeri smo prvi put ozbiljno razgovarali o tome da želimo dijete. Lejla je tiho rekla: „Ne mogu ovako. Ne mogu zamisliti da odgajamo dijete dok mama ovako upravlja našim životima.“
Pokušao sam razgovarati s Ankicom. „Gospođo Ankice, razumijem da vam je teško, ali Lejla i ja želimo imati svoju porodicu. Trebamo malo privatnosti.“
Pogledala me hladno: „Ako želite dijete, onda ja nemam mjesta ovdje. Ali nemojte misliti da ćete me samo tako izbaciti na ulicu.“
Tih dana napetost se mogla rezati nožem. Počeo sam izbjegavati dom, ostajao bih duže na poslu ili bih sjedio u autu ispred zgrade. Lejla se povukla u sebe, sve rjeđe smo razgovarali.
Jednog jutra probudio sam se i shvatio da Lejle nema. Na stolu je ostavila poruku: „Ne mogu više ovako. Volim te, ali moram pronaći sebe.“
Bio sam slomljen. Ankica nije rekla ni riječ. Samo je nastavila sa svojim ritualima – kuhanje kafe, gledanje kroz prozor, povremeno uzdahivanje.
Dani su prolazili sporo. Prijatelji su me zvali na pivo, ali nisam imao snage za razgovor. Majka mi je dolazila iz Mostara i pokušavala me utješiti.
„Sine, brak je borba. Ali ne smiješ dozvoliti da ti iko uništi ono što ste gradili zajedno.“
Nakon dva tjedna Lejla se vratila. Bila je iscrpljena, ali odlučna.
„Moramo razgovarati“, rekla je čim je ušla.
Sjeli smo za kuhinjski stol dok je Ankica u drugoj sobi slušala radio.
„Ne mogu više birati između tebe i mame“, rekla je tiho. „Ali ako želimo imati dijete, moramo imati svoj mir. Ili ćemo otići ili će ona morati pronaći drugo rješenje.“
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu – o Lejli, Ankici, našem braku, budućnosti koju smo sanjali. Znao sam da moram nešto poduzeti.
Sljedećeg dana pozvao sam Ankicu na razgovor.
„Gospođo Ankice“, počeo sam drhtavim glasom, „volimo vas i želimo vam pomoći, ali naš brak više ne može izdržati ovakvu napetost. Ako želite ostati dio našeg života, moramo postaviti granice.“
Pogledala me s nevjericom.
„Znači izbacujete me? Nakon svega?“
„Ne izbacujemo vas“, rekao sam mirno. „Ali ako želite da budemo sretni i da jednog dana dobijete unuče, morate nam dati prostora.“
Nekoliko dana kasnije Ankica je pristala preseliti kod svoje sestre u Zenicu. Odlazak nije bio lak – plakali smo svi troje. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećao sam olakšanje.
Lejla i ja smo polako počeli graditi svoj život ispočetka. Bilo je teško – povjerenje se moralo ponovno izgraditi, rane su bile svježe. Ali zajedno smo odlučili pokušati ponovno.
Danas, godinu dana kasnije, čekamo naše prvo dijete. Ankica dolazi u posjetu vikendom i stvari su bolje nego prije – još uvijek ima svojih trenutaka, ali sada svi znamo gdje su granice.
Ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije? Je li ljubav prema porodici uvijek vrijedna žrtve vlastite sreće? Što biste vi učinili na mom mjestu?