„Ne želim ovdje živjeti!” – Kako je svekrva uništila naš mir

„Ne mogu više, Ivane! Ne mogu disati u ovoj kući!” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala kroz prozor na blatnjavu ulicu. Ivan je šutio, gledao u pod, kao da će mu pločice dati odgovor na sve naše probleme. U tom trenutku, kroz vrata se začuo poznati zvuk – teški koraci njegove majke, gospođe Ljubice, koja je uvijek ulazila bez kucanja, kao da je ovo njezin dom, a ne naš.

„Što se opet derete? Djeca će vam sve čuti!” rekla je hladno, spuštajući vrećicu s povrćem na stol. Pogledala me onim svojim pogledom koji me uvijek podsjećao da sam ovdje samo gošća, bez obzira što sam već pet godina Ivanova žena.

Sve je počelo prije godinu dana. Živjeli smo u malom stanu u centru Zagreba, blizu mog posla i vrtića za našu kćer Saru. Bilo nam je tijesno, ali sretno. Sve dok Ljubica nije počela dolaziti svaki vikend s pričama o tome kako „prava obitelj treba kuću”, „djeca trebaju dvorište”, „Ivan zaslužuje više”. Ivan je šutio, a ja sam osjećala kako mi se tlo pod nogama pomiče. Onda je jednog dana došao s papirima: „Našao sam kuću u Sesvetama. Mama kaže da je to prilika života.”

Nisam željela tu kuću. Bila je daleko od svega što volim, od prijatelja, posla, grada. Ali Ivan je bio uporan, a Ljubica još upornija. „Ako ne kupite sad, nikad nećete moći. Ja ću vam pomoći s kaparom”, rekla je i stavila novac na stol kao ucjenu. Osjećala sam se kao da me netko gura u hladnu vodu. Pristala sam jer nisam imala snage za još jednu svađu.

Preselili smo se u veljači. Kuća je bila hladna, zidovi su mirisali na vlagu, a dvorište je bilo puno blata i starih guma. Sara je plakala svaku večer jer joj nedostaje vrtić i prijatelji. Ja sam svaki dan putovala sat vremena do posla i natrag, umorna i ljuta. Ivan je bio sve tiši. Ljubica je dolazila svaki dan „pomoći oko kuće”, ali zapravo je samo nadgledala svaki moj pokret.

Jednog popodneva, dok sam pokušavala skuhati ručak i istovremeno pomoći Sari oko zadaće, Ljubica je ušla u kuhinju i počela prigovarati: „Zar opet radiš tu juhu iz vrećice? U mojoj kući se uvijek kuhalo domaće!” Osjetila sam kako mi krv vrije. „Ovo nije vaša kuća!” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.

Nastao je muk. Ivan je došao iz dnevnog boravka i pogledao me kao stranca. „Mogla bi biti malo zahvalnija”, rekao je tiho. Te noći nisam mogla spavati. Osjećala sam se izdano – od muža koji nije stao uz mene, od svekrve koja mi ne da mira, od same sebe jer sam pristala na život koji ne želim.

Svađe su postale svakodnevica. Sara se povukla u sebe, počela mokriti u krevet. Ivan i ja smo razgovarali samo o računima i popravcima po kući. Ljubica je sve češće ostajala na večeri, a ponekad i prespavala „da nam pomogne ujutro”. Počela sam izbjegavati vlastiti dom – ostajala bih duže na poslu ili odlazila kod prijateljice Maje samo da ne moram gledati ta dva lica koja su mi postala strana.

Jednog dana, dok sam sjedila s Majom na kavi u Tkalčićevoj, iz mene je izletjelo: „Mrzim svoj život.” Maja me pogledala ozbiljno: „Zašto ne kažeš Ivanu kako se osjećaš?”

„Pokušala sam sto puta! On samo šuti ili kaže da pretjerujem.”

„A što bi ti htjela?”

Nisam znala odgovoriti. Htjela sam svoj stari život natrag, ali znala sam da to nije moguće. Htjela sam muža koji će me razumjeti, dijete koje se smije, dom u kojem mogu biti svoja.

Vratila sam se kući kasno te večeri. Ljubica je sjedila za stolom i gledala televiziju kao da čeka da joj kažem gdje sam bila. Ivan je bio u garaži, nešto popravljao. Sjela sam kraj njega i rekla: „Ne mogu više ovako.”

Pogledao me umorno: „Što sad opet nije dobro?”

„Sve! Ova kuća, tvoja mama, mi… Izgubili smo se.”

„Ti si ta koja nikad nije zadovoljna”, odgovorio je hladno.

Te riječi su me pogodile kao nož. U tom trenutku shvatila sam – možda smo oboje krivi što smo dopustili da netko drugi upravlja našim životima.

Dani su prolazili u istoj magli nezadovoljstva i tihe mržnje. Počela sam razmišljati o razvodu, ali nisam imala snage ni hrabrosti za taj korak. Sara bi ostala bez oca svakog dana, ja bih morala početi ispočetka.

Jedne večeri, dok sam spremala Saru za spavanje, pitala me: „Mama, hoćemo li ikad opet biti sretni?” Nisam znala što reći.

Sada sjedim u ovoj hladnoj sobi i pitam se – gdje smo pogriješili? Je li moguće vratiti povjerenje kad ga jednom izgubiš? Ili smo svi mi samo žrtve tuđih očekivanja?