Tri puta majka u jednoj godini: Moja borba, moja snaga

“Opet si trudna? Zar nisi tek rodila?” glas moje svekrve, Vesne, odjekivao je kroz stan dok sam stajala u kuhinji, držeći šalicu čaja koja mi se tresla u rukama. Pogledala sam prema prozoru, tražeći spas u sivom zagrebačkom jutru, ali kiša je samo pojačavala osjećaj težine u prsima. “Nisam to planirala, Vesna. Znaš da nisam…” prošaptala sam, ali ona je već okrenula leđa i nastavila mrmljati sebi u bradu.

Prije samo deset mjeseci rodila sam Luku. Porod je bio težak, ali osjećaj kad sam ga prvi put primila bio je kao da mi je srce eksplodiralo od ljubavi. Samo četiri mjeseca kasnije, test je opet pokazao dvije crte. Nisam znala bih li plakala ili se smijala. Suprug Ivan bio je šokiran, ali me zagrlio i rekao: “Proći ćemo kroz ovo zajedno.” No, kad sam tri mjeseca nakon rođenja male Dore ponovno osjetila mučninu i slabost, nisam imala snage ni za suze. Liječnica me gledala s nevjericom: “Gospođo Marija, vi ste opet trudni.”

U tom trenutku svijet mi se srušio. Nisam imala vremena ni zaliječiti tijelo ni dušu. Okolina je šaptala iza mojih leđa: “Pa zar ne znaju što su kontracepcija?” “Tko će to sve prehraniti?” Čak su i moje prijateljice, Ana i Mirela, počele izbjegavati moje pozive. “Marija, ti si luda. Ja ne bih mogla,” rekla mi je Mirela jednom prilikom dok smo sjedile na klupi ispred zgrade. “Možda i jesam luda,” odgovorila sam tiho, gledajući kako Dora spava u kolicima.

Ivan je radio po cijele dane na gradilištu. Kad bi došao kući, bio je iscrpljen, a ja sam bila iscrpljena još više. Noći su bile najteže – Luka bi plakao zbog zubića, Dora bi tražila bočicu, a ja bih povraćala od trudnoće. Ponekad bih sjedila na podu kupaonice i plakala u tišini da ih ne probudim. Pitala sam se gdje je nestala ona vesela djevojka iz Mostara koja je sanjala o velikoj obitelji, ali ne ovako brzo i ne ovako teško.

Jednog dana, dok sam pokušavala uspavati Luku i Doru istovremeno, zazvonio je mobitel. Bila je to mama iz Mostara. “Marija, čujem da si opet trudna… Šta ti radiš sebi?” Glas joj je bio pun brige i tuge. “Mama, ne znam… Samo želim da su svi dobro,” šapnula sam kroz suze koje su mi klizile niz lice.

Najgore su bile šetnje kvartom. Pogledi susjeda bili su kao igle. Gospođa Ružica iz trećeg ulaza uvijek bi dobacila: “Eto, opet s trbuhom!” Jednom sam joj odgovorila: “Bolje s trbuhom nego s otrovnim jezikom.” Osjetila sam olakšanje, ali i krivnju što sam izgubila kontrolu.

Ivan i ja smo se sve češće svađali. “Ne mogu više ovako!” vikao bi dok bi Dora plakala u pozadini. “Ni ja ne mogu!” uzvratila bih kroz suze. Ponekad bih poželjela samo nestati na jedan dan – otići do Jaruna i sjediti satima gledajući vodu.

Kad se rodio Filip, treće dijete u jednoj godini, osjećala sam se kao da sam preživjela rat. Tijelo mi je bilo slomljeno, ali srce mi je bilo puno ljubavi prema toj maloj glavici koja je mirisala na novi početak. No, umor i tjeskoba nisu nestali. Vesna je dolazila svaki dan s popisom savjeta i kritika: “Ne znaš ti još ništa o djeci!”

Jedne večeri Ivan se vratio kasno kući. Sjeo je kraj mene dok sam dojila Filipa i tiho rekao: “Znam da ti nije lako. Ni meni nije. Ali volim te. I volim našu djecu.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da nisam sama.

Počela sam pisati dnevnik – svaku večer nekoliko rečenica o tome što me muči i što me raduje. Pisanje mi je pomoglo da shvatim koliko sam jaka – preživjela sam tri poroda u jednoj godini, preživjela sam osude, svađe i vlastite strahove.

Jednog dana dok sam šetala s djecom po Maksimiru, prišla mi je nepoznata žena: “Vi ste ona Marija s troje male djece? Svaka čast! Ja imam dvoje i jedva dišem.” Po prvi put nisam osjetila sram nego ponos.

Danas Luka ima godinu dana, Dora devet mjeseci, a Filip šest tjedana. Umorna sam do kostiju, ali kad ih gledam kako se smiju jedno drugome, znam da se sve isplatilo. Ivan me češće grli, Vesna ponekad donese kolače umjesto kritika, a mama iz Mostara šalje pakete sa domaćim kolačima.

Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što sam sve to prošla? Jesam li trebala slušati druge ili svoje srce? Ali kad navečer legnem kraj svoje djece i osjetim njihovu toplinu uz sebe, znam da bih opet sve isto napravila.

Možda nisam savršena majka ni supruga, ali jesam borac. A vi? Što biste vi učinili da ste bili na mom mjestu? Koliko daleko biste išli za svoju obitelj?