„Jedno unuče mi je dovoljno!”: Priča o ljubavi, obitelji i granicama

„Ivana, nemoj ni pomišljati na drugo dijete. Jedno unuče mi je dovoljno!”

Te riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u šalicu kave koja se odavno ohladila. Marija, moja svekrva, stajala je nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji nije ostavljao prostora za raspravu. Damir je sjedio između nas, šutio i gledao u pod, kao da će mu pločice dati odgovor na pitanje koje se nije usudio izgovoriti naglas.

„Ali Marija, to nije samo tvoja odluka,” pokušala sam tiho, osjećajući kako mi glas podrhtava. „Damir i ja želimo još jedno dijete. Lana bi voljela brata ili sestru.”

Marija je odmahivala glavom, lice joj je bilo tvrdo kao kamen. „Ivana, znaš kakva su vremena. Posao nije siguran, stan vam je mali, a Lana je ionako dovoljno razmažena. Ne treba vam drugo dijete. Ja vam neću pomagati.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. U meni se miješala ljutnja i tuga, osjećaj nemoći i izdaje. Zar nije obitelj mjesto gdje bi trebali biti podrška jedni drugima? Zar nije ljubav jača od straha?

Damir me kasnije te večeri pokušao utješiti. „Znaš kakva je moja mama. Uvijek mora imati zadnju riječ. Ali to je naš život, Ivana.”

„Je li?” upitala sam ga kroz suze. „Jer meni se čini da ona odlučuje o svemu.”

Narednih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Lana je osjećala da nešto nije u redu i stalno me pitala zašto sam tužna. Nisam znala što da joj kažem. Nisam znala ni što da kažem sebi.

Moja mama, Jasna, pokušavala me oraspoložiti telefonom iz Mostara. „Ivana, ne slušaj Mariju. Ti znaš što želiš. Ako ti i Damir želite drugo dijete, to je vaša stvar.”

Ali nije bilo tako jednostavno. Marija nam je pomagala s Lanom otkad se rodila. Bez njezine pomoći teško bismo uskladili posao i roditeljstvo. Znala sam da bi bez nje bilo puno teže – ali zar to znači da ona ima pravo odlučivati o našoj budućnosti?

Jedne subote Damir i ja smo otišli u šetnju uz Miljacku. Kiša je lagano padala, a zrak je mirisao na mokru zemlju i proljeće.

„Damire,” rekla sam tiho, „ne mogu više ovako. Osjećam se kao da sam zarobljena između tebe i tvoje mame.”

Damir je uzdahnuo. „Znam, Ivana. Ali ne mogu joj samo tako reći da se makne iz našeg života.”

„Ne tražim to,” odgovorila sam, „ali želim da znaš da ću poludjeti ako još jednom čujem da mi netko govori što smijem ili ne smijem sa svojim tijelom i svojom djecom.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o tome kako sam se osjećala kad sam prvi put držala Lanu u naručju, o Damirovoj sreći kad je postao otac, o Marijinoj pomoći koja nam je tada značila sve na svijetu. Ali sada sam osjećala da ta pomoć dolazi s cijenom koju više nisam spremna plaćati.

Sljedeći dan pozvala sam Mariju na kavu. Sjela je za stol kao kraljica na prijestolje.

„Marija,” počela sam mirno, „znam da si nam puno pomogla i zahvalna sam ti na tome. Ali ovo je naš život. Damir i ja ćemo odlučiti hoćemo li imati još djece.”

Pogledala me ispod obrva, usne stisnute u tanku crtu.

„Ako odlučite imati drugo dijete, nemojte računati na mene,” rekla je hladno.

Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo, ali nisam popustila.

„U redu,” odgovorila sam tiho. „Ako to znači da ćemo biti sami, onda ćemo biti sami.”

Marija je ustala bez riječi i otišla.

Damir me zagrlio kad sam mu ispričala što se dogodilo. „Ponosan sam na tebe,” šapnuo mi je.

Ali ponos nije mogao izbrisati bol koju sam osjećala. Dani su prolazili sporo; Lana je išla u vrtić, Damir na posao, a ja sam radila od kuće i pokušavala ne misliti na prazninu koju je Marija ostavila iza sebe.

Jednog dana Lana se razboljela – visoka temperatura, kašalj koji nije prestajao. Damir i ja nismo spavali cijelu noć, izmjenjivali smo se pored njenog kreveta. Ujutro sam nazvala Mariju – nisam mogla drugačije.

Došla je odmah, zabrinuta više nego ikad prije. Kad je vidjela Lanu blijedu i umornu, oči su joj zasuzile.

„Ivana,” rekla mi je kasnije u kuhinji dok smo grijale juhu za Lanu, „možda sam bila prestroga. Znam da voliš svoju djecu… Znam da voliš Damirov život više nego išta.”

Nisam znala što reći pa sam samo klimnula glavom.

Marija me pogledala kao da me prvi put vidi.

„Samo… bojim se za vas,” šapnula je. „Bojim se da nećete moći izdržati.”

Tada sam shvatila – iza njezine strogoće krio se strah. Strah od siromaštva koje je sama proživjela u ratu, strah od gubitka kontrole nad jedinim sinom kojeg ima.

Nakon toga stvari su se polako počele mijenjati. Nismo više pričali o drugom djetetu naglas, ali Damir i ja smo znali što želimo. Marija je nastavila dolaziti kod nas, ali više nije spominjala broj unučadi.

Godinu dana kasnije rodila se Ana – naša druga kćerka. Marija ju je prvi put uzela u naručje sa suzama u očima.

„Možda ipak dvoje nije previše,” prošaptala je.

Danas gledam svoje dvije djevojčice kako se igraju na tepihu dok Damir čita novine, a Marija im plete pletenice.

Ponekad se pitam: Koliko često dopuštamo tuđim strahovima da određuju naše odluke? I gdje završava briga, a počinje kontrola? Što vi mislite – gdje treba povući granicu između ljubavi i miješanja u tuđi život?