Zašto Ne Mogu Biti Sretna sa 57? – Borba Majke i Kćeri za Povjerenje i Ljubav
“Zašto mi to radiš, mama? Zar ti nije dosta svega?” Ivana je stajala na pragu dnevne sobe, mokra kosa joj je padala niz lice, a oči su joj gorjele od bijesa i povrijeđenosti. Kiša je lupala po prozoru, a ja sam osjećala kako mi srce tone dublje nego ikad prije. Nisam znala što da joj kažem. Riječi su mi zastale u grlu, kao da mi je netko zavezao čvor oko duše.
Imam 57 godina. Zovem se Marija. Cijeli život sam provela u malom stanu u Novom Zagrebu, radeći kao medicinska sestra. Udala sam se rano za Antu, čovjeka koji je bio dobar otac, ali nikad nije znao pokazati nježnost. Godinama sam trpjela njegovu šutnju, povremene izljeve bijesa i osjećaj da sam nevidljiva. Kad je prije tri godine umro od moždanog udara, osjećala sam tugu, ali i olakšanje. Prvi put sam mogla disati bez straha.
Ivana je tada imala 28 godina i već je živjela sa svojim dečkom, Damirom, u Sesvetama. Bila je moja jedina kćerka, moje sunce i moj ponos. Ali između nas uvijek je bilo neizrečenih riječi, pogotovo otkako je odrasla. Nikad joj nisam znala reći koliko mi znači, a ona meni nikad nije oprostila što nisam otišla od Ante dok je još bila mala.
Prije pola godine upoznala sam Zorana. Bio je to običan susret u tramvaju – on je nosio vrećice iz dućana, ja sam mu slučajno stala na nogu. Počeli smo razgovarati i shvatila sam da se smijem prvi put nakon dugo vremena. Zoran je bio udovac, umirovljeni profesor iz Travnika koji se doselio kod sina u Zagreb. Imao je tople oči i strpljive ruke. S njim sam se osjećala živom.
Kad sam prvi put spomenula Ivani da viđam nekoga, pogledala me kao da sam poludjela. “Mama, zar ti nije dosta svega? Zar ne možeš biti sama barem malo?”
“Ivana, ja… samo želim biti sretna. Zar to nije normalno?”
“Normalno? Nakon svega što si prošla s tatom? Sad ćeš opet nekome vjerovati?”
Nisam znala što da joj kažem. Osjećala sam se kao da me sudi zbog toga što pokušavam pronaći sreću. Zoran me zvao na kavu, šetnje po Maksimiru, kino projekcije starih filmova. Počela sam ponovno nositi haljine, lakirati nokte, smijati se naglas. Ali svaki put kad bih došla kući, Ivana bi me gledala s podozrenjem.
Jednog dana došla je kod mene bez najave. Sjela je za kuhinjski stol i gledala me ravno u oči.
“Mama, moramo razgovarati. Damir misli da si luda što se upuštaš u novu vezu u ovim godinama. Ja… ja ne znam što da mislim. Bojim se za tebe.” Glas joj je zadrhtao.
“Ivana, ja nisam dijete. Znam što radim. Zoran mi ne želi ništa loše. On me voli.”
“A što ako te povrijedi? Što ako opet završiš sama i slomljena?”
“Ivana, cijeli život sam bila sama i slomljena! Sad barem imam nekoga tko me vidi.”
Plakala je tada prvi put nakon dugo vremena. Sjela mi je u krilo kao kad je bila mala i šaptala: “Ne znam kako da te pustim… Bojim se da ću te izgubiti.” Zagrlila sam je čvrsto i obećala da nikad neću otići bez pozdrava.
Ali stvari nisu bile tako jednostavne. Damir joj je punio glavu pričama o tome kako stariji ljudi često postanu žrtve prevara. Ivana je počela provjeravati moje poruke, ispitivati me gdje idem i s kim se viđam. Osjećala sam se kao zatvorenik u vlastitom životu.
Jedne večeri Zoran me pozvao na večeru kod svog sina Marka i snahe Lejle. Bilo nas je puno za stolom – Marko i Lejla imaju troje djece, svi su pričali uglas, smijali se i šalili na bosanski način koji mi je bio topao i poznat iz djetinjstva. Osjetila sam kako mi srce raste od sreće.
Kad sam došla kući kasno navečer, Ivana me čekala budna.
“Gdje si bila? Zašto mi nisi javila kad ćeš doći?”
“Ivana, odrasla sam žena! Ne moram ti polagati račune za svaki korak!”
“Ali ja brinem! Ne razumiješ li to?”
“Ne brineš ti za mene! Brineš za sebe! Bojiš se da ćeš me izgubiti jer si navikla da sam uvijek tu!”
Tada smo se prvi put ozbiljno posvađale. Vikale smo jedna na drugu dok nas nisu zaboljela grla. Rekla mi je da sam sebična, da mislim samo na sebe i svoje potrebe. Ja sam njoj rekla da ne zna što znači biti žena koja cijeli život živi u sjeni muža koji ju nikad nije volio.
Nakon toga nismo razgovarale tjedan dana. Svaki dan sam gledala u mobitel očekujući poruku ili poziv. Zoran me tješio: “Daj joj vremena, Marija. Djeca teško puštaju roditelje da budu sretni bez njih.” Ali meni je srce pucalo od tuge.
Jednog jutra Ivana mi je poslala poruku: “Možemo li na kavu?” Sjele smo u mali kafić kod Bundeka.
“Mama… Oprosti što sam bila gruba. Samo… teško mi je prihvatiti da imaš svoj život koji nema veze sa mnom.”
Pogledala sam je kroz suze: “Ivana, uvijek ćeš biti moje dijete. Ali ja više ne mogu živjeti samo kroz tebe. Želim biti sretna dok još imam vremena.” Zagrlile smo se dugo i plakale obje.
Danas još uvijek učimo kako biti bliske bez da gušimo jedna drugu. Zoran i ja planiramo mali izlet na more ovog ljeta – možda čak povedemo i Ivanu ako poželi.
Ponekad se pitam: Je li sebično željeti sreću kad si već toliko toga propustio? Može li majka ikada biti istinski sretna ako njeno dijete ne razumije njezinu bol?