Otkaži planove ili ne budi dobra baka: Priča o žrtvi i granicama

“Ako ne možeš otkazati planove zbog unuka, nemoj se ni zvati baka!” – Marijin glas odjekivao je kroz slušalicu, oštar kao nož. Stajala sam na tramvajskoj stanici u Sarajevu, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. U tom trenutku, kiša je počela padati, kao da i nebo suosjeća s mojom nemoći.

Moj sin Dario oženio je Mariju prije dvije godine. Bio je to skroman svadbeni ručak u Mostaru, a ja sam bila ponosna što je pronašao nekoga tko ga voli. Ali ubrzo nakon svadbe, sve se promijenilo. Umjesto da započnu svoj život, preselili su kod njenih roditelja u mali stan na Alipašinom Polju. “Samo dok ne skupimo za svoje”, govorili su. Ali mjeseci su prolazili, a njihova štednja nije rasla. Ja sam ostala sama u našem stanu na Grbavici, s praznim zidovima i još praznijim srcem.

Marija je bila ambiciozna, uvijek puna planova i zahtjeva. Njezin otac, gospodin Jurić, bio je glasan čovjek koji je volio red i disciplinu. Njezina majka, gospođa Ljiljana, uvijek je šutjela, ali pogledom bi znala reći više nego riječima. Kad bih došla u posjetu, osjećala sam se kao uljez. “Ne trebaš ništa donositi, imamo svega”, govorila bi Marija, ali kad bih došla praznih ruku, Ljiljana bi me odmjerila od glave do pete.

Prvi unuk, mali Filip, rodio se prošle zime. Bio je to trenutak sreće i ponosa, ali i početak novih problema. Marija je očekivala da budem na raspolaganju svaki dan. “Mama, možeš li doći sutra? Moram kod zubara.” “Mama, možeš li pokupiti Filipa iz vrtića?” Svaki put kad bih pokušala reći da imam dogovor s prijateljicama ili planiram otići na izlet u Konjic, Marija bi prevrnula očima: “Pa što ti je važnije od unuka?”

Jednog petka, imala sam karte za koncert Olivera Dragojevića. Prijateljica Jasna i ja planirale smo to mjesecima. Taman kad sam oblačila kaput, zazvonio je telefon. “Mama, Filip ima temperaturu. Možeš li odmah doći?” Osjetila sam val krivnje i panike. “Marija, ne mogu baš sad…” “Znači koncert ti je važniji od bolesnog unuka?”

Dario je rijetko bio kod kuće. Radio je dva posla – danju u banci, navečer kao dostavljač hrane. Kad bih ga pitala kako je, samo bi slegnuo ramenima: “Mama, znaš kakva je situacija.” Nisam imala srca reći mu koliko mi nedostaje.

Jedne subote sjela sam s Jasnom na kavu u Titovoj ulici. “Znaš li ti koliko si ti dobra baka?” upitala me. “Ne znam više ni sama… Ako ne otkažem sve zbog njih, osjećam se kao sebična osoba.” Jasna me pogledala ozbiljno: “Imaš pravo na svoj život. Ako se stalno žrtvuješ, izgubit ćeš sebe.”

Ali kako to objasniti Mariji? Kad sam joj jednom pokušala reći da mi treba malo vremena za sebe, nasmijala se: “Moja mama radi noćne smjene i opet sve stiže!” Osjećala sam se kao da nikad nisam dovoljno dobra.

Sukobi su postajali sve češći. Jednom prilikom, dok sam čuvala Filipa, Ljiljana je došla ranije s posla i zatekla me kako mu puštam crtiće na mobitelu. “Mi to ne radimo ovdje”, rekla je hladno. Osjetila sam kako mi lice gori od srama.

Dario je pokušavao biti posrednik: “Mama, znaš da te volimo… ali Mariji treba pomoć.” Ponekad bih ga uhvatila kako sjedi na balkonu s glavom u rukama. Znam da mu nije lako između dvije vatre.

Jedne večeri sjela sam sama u svom stanu i gledala stare fotografije – Dario kao dječak na moru u Makarskoj, ja i moj pokojni muž Emir na planinarenju iznad Jablanice. Sjetila sam se svojih snova – putovanja po Dalmaciji, večeri uz knjigu i vino, smijeha s prijateljicama. Sve to sada izgleda tako daleko.

Ali onda bih pogledala Filipa – njegove plave oči koje me gledaju s povjerenjem – i srce bi mi omekšalo. Jesam li sebična ako želim nešto za sebe? Ili sam loša baka ako ne žrtvujem sve?

Nedavno me Marija opet nazvala: “Mama, možeš li ovaj vikend ostati kod nas? Moramo na svadbu.” Duboko sam udahnula i rekla: “Marija, ovaj vikend imam planove koje ne mogu otkazati.” Nastao je muk s druge strane linije.

Te noći nisam mogla spavati. Prevrćem se po krevetu i pitam se: gdje prestaje ljubav prema obitelji, a počinje ljubav prema sebi? Jesam li stvarno loša baka ako ponekad kažem ‘ne’? Ili tek tada postajem prava osoba?

Što vi mislite – gdje je granica između žrtve za porodicu i očuvanja vlastitog života? Može li baka biti dobra ako ponekad izabere sebe?