Između dvije sestre: Teret majčine odluke
“Zašto uvijek ona? Zašto uvijek Lejla?” glas mi je drhtao dok sam gledala majku kako pažljivo zamotava poklone koje sam kupila za svoju djecu. U zraku se osjećao miris svježe pečenih kiflica, ali meni je u grlu gorjelo. “Mama, rekla sam ti da su to za Tarika i Ajlu. Zašto ih daješ Ameliji i Dini?”
Majka je spustila pogled, izbjegavajući moj pogled. “Ma, znaš da Lejla nema vremena, stalno radi… Djeca joj se raduju svakom poklonu. Tvoji su još mali, neće ni primijetiti.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nije prvi put da se ovo događa. Otkad znam za sebe, Lejla je bila ta koja dobiva sve – više pažnje, više pohvala, više ljubavi. Ja sam bila ona druga, ona koja pomaže, koja šuti, koja ne pravi probleme. Ali sada, kad su u pitanju moja djeca, nisam mogla više šutjeti.
“Mama, nije pošteno. Tarik je već pitao gdje su mu autići koje sam mu obećala. Ajla je plakala jer nije dobila lutku. Kako da im objasnim?”
Majka je uzdahnula i slegnula ramenima. “Ne dramatiziraj, Amra. Djeca su djeca, brzo zaborave. Lejla bi se naljutila da nije dobila ništa za svoje. Znaš kakva je ona…”
U tom trenutku vrata su se otvorila i Lejla je ušla, nasmijana kao uvijek, s mobitelom na uhu. “Mama, stigla sam! Jesi li spremila one poklone za moju djecu?” Pogledala me usputno, kao da sam komad namještaja.
“Naravno, dušo! Evo ih ovdje,” majka joj je pružila vrećicu s igračkama koje sam birala s toliko ljubavi za svoju djecu.
Lejla me pogledala preko ramena. “Hvala ti, Amra. Znaš da ja nemam vremena za te stvari.” Nasmiješila se i nestala u hodniku.
Ostala sam stajati kao ukopana. Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela plakati pred majkom. “Zar ti stvarno misliš da je to u redu? Da je normalno uvijek birati nju?”
Majka je šutjela. U njenim očima vidjela sam umor, ali i tvrdoglavost koju sam poznavala cijeli život.
Te večeri vratila sam se kući praznih ruku. Tarik me dočekao na vratima: “Mama, jesi li mi donijela autić?” Ajla me zagrlila oko struka: “A moja lutka?”
Nisam znala što da im kažem. “Bit će drugi put, ljubavi…” Glas mi je zadrhtao.
Muž me pogledao zabrinuto dok sam sjedila za stolom i gledala u prazno. “Opet isto?” pitao je tiho.
Kimnula sam glavom. “Ne znam više što da radim. Ne želim da naša djeca osjećaju ono što sam ja osjećala cijeli život – da nisu dovoljni, da nisu važni.”
On me zagrlio i poljubio u čelo. “Možda je vrijeme da im kažeš kako se osjećaš. Da postaviš granice.”
Cijelu noć nisam spavala. Vrtjela sam po glavi slike iz djetinjstva – Lejla dobiva novu biciklu, ja nasljeđujem njenu staru; Lejla ide na ekskurziju u Italiju, ja ostajem kod kuće jer ‘netko mora pomoći baki’; Lejla dobiva pohvale za svaku sitnicu, ja samo kad nešto napravim savršeno.
Sljedeći dan nazvala sam majku. “Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Sjele smo za kuhinjski stol, između nas tanjur sa suhim kolačima koje nitko nije dirao.
“Mama, boli me ovo što radiš. Ne mogu više gledati kako uvijek biraš Lejlu i njenu djecu ispred mene i mojih. Zaslužujem li ja manje ljubavi? Zar su moja djeca manje tvoja unučad?”
Majka je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Ne znaš ti kako je to… Lejla je uvijek bila slabija, osjetljivija… Bojala sam se da će se slomiti ako joj ne dam sve što mogu. Ti si bila jaka, Amra. Uvijek si bila jaka.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića. “Možda jesam bila jaka jer nisam imala izbora. Ali to ne znači da ne osjećam bol svaki put kad me zanemariš zbog nje. I ne želim da Tarik i Ajla odrastaju misleći da nisu dovoljno dobri za svoju baku.”
Majka je obrisala suzu s obraza. “Nisam to htjela… Samo sam željela mir u kući.”
“Ali po koju cijenu? Moj mir nikad nije bio važan?”
Dugo smo šutjele. Onda je majka ustala i zagrlila me prvi put nakon dugo vremena.
“Žao mi je, Amra… Nisam znala koliko te boli.”
Nisam joj mogla odmah oprostiti, ali prvi put sam osjetila da me čuje.
Kad sam došla kući, Tarik i Ajla su me dočekali s crtežima na kojima smo svi zajedno – mama, tata, oni i baka.
Gledajući njihove nasmijane lica pitala sam se: Hoću li ikada moći prekinuti ovaj krug boli? Hoće li moja djeca znati koliko ih volim – ili će i oni jednog dana osjećati isto što i ja?