Kad se svijet sruši u jednoj noći: Priča o gubitku sina i borbi za novi smisao

“Zašto si ga ostavila samog, Ivana? Rekao sam ti da ću ga ja uspavati!” urliknuo je Dario dok su kapi kiše udarale o prozor, a ja sam stajala u hodniku, drhteći od hladnoće i straha. U rukama sam još uvijek držala Matinu dekicu, onu plavu s medvjedićima, koju je uvijek vukao za sobom. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi, a suze su mi pekle obraze.

“Nisam ga ostavila… Samo sam otišla po vodu, bio je miran…” moj glas je bio jedva čujan. Dario je stisnuo šake, okrenuo se prema zidu i udario njime. Zvuk je odjeknuo kroz stan, a naša kćer Lana, koja je imala samo četiri godine, probudila se i počela plakati iz svoje sobe.

Te noći, Matija, naš osamnaestomjesečni sin, prestao je disati. Sve se dogodilo u nekoliko minuta. Jedan trenutak bio je tu, smijao se i igrao s Lanom, a sljedeći trenutak ležao je nepomično u svom krevetiću. Hitna pomoć stigla je prekasno. Liječnici su rekli da je to bio iznenadni smrtni sindrom dojenčadi. Nisam mogla vjerovati. Kako možeš izgubiti dijete koje si držala u naručju samo sat vremena ranije?

Dani nakon toga bili su magloviti. Ljudi su dolazili, donosili hranu, plakali s nama. Moja majka, Jasna, stalno je ponavljala: “Ivana, moraš biti jaka zbog Lane.” Ali kako biti jaka kad ti se čini da ti je srce istrgnuto iz prsa? Dario je postajao sve tiši. Počeo je kasno dolaziti kući, mirisao je na cigarete i pivo. Nisam ga prepoznala. Jedne večeri, kad sam pokušala razgovarati s njim, samo me pogledao i rekao: “Ti si bila s njim zadnja.”

Ta rečenica me progonila tjednima. Počela sam preispitivati svaki svoj pokret te večeri. Jesam li mogla nešto primijetiti? Jesam li trebala ostati uz njega cijelu noć? Lana me gledala velikim smeđim očima i pitala: “Mama, gdje je Matej? Zašto ne dolazi više?” Nisam znala što reći. Lagala sam joj da je otišao na nebo i da nas gleda odozgo.

Moja svekrva Senada nije olakšavala situaciju. Došla bi svaki drugi dan i šaptala Dariu: “Možda bi bilo drugačije da si ti bio doma…” Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući. Počela sam izbjegavati sve – prijatelje, obitelj, čak i samu sebe u ogledalu.

Jednog dana Lana se razboljela. Imala je visoku temperaturu i tresla se cijelu noć. Sjedila sam uz njen krevet i molila Boga da mi ne uzme još jedno dijete. Dario nije bio doma; vratio se tek pred jutro, pijan i slomljen. Kad me ugledao kako plačem kraj Lane, sjeo je na pod pored mene i prvi put nakon dugo vremena zagrlio me. Plakali smo zajedno.

Tada sam shvatila koliko smo se udaljili jedno od drugoga. Gubitak Matije nas nije spojio – razdvojio nas je. Počeli smo odlaziti kod psihologinje Mirele u Dom zdravlja na Trešnjevci. Prvi put smo otvoreno pričali o svemu – o krivnji, o ljutnji, o strahu da ćemo izgubiti Lanu ili jedno drugo.

Mirela nam je rekla: “Tuga nije natjecanje tko više pati ili tko je više kriv. Tuga vas može uništiti ili vas može naučiti kako ponovno voljeti.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala Darija kako pokušava popraviti Lanin bicikl na balkonu.

Nije bilo lako. Svaka godišnjica Matijinog rođenja bila je kao rana koja nikad ne zarasta. Ljudi su prestali dolaziti; život oko nas nastavio se kao da se ništa nije dogodilo. Samo mi smo ostali zarobljeni u toj noći.

Jednog dana Lana mi je donijela crtež – ona, ja, Dario i Matej na oblaku iznad nas. Pogledala me ozbiljno i rekla: “Mama, Matej ne bi volio da si tužna.” Tada sam odlučila pokušati ponovno živjeti – zbog Lane, zbog Darija i zbog sebe.

Počela sam raditi pola radnog vremena u knjižnici u kvartu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da mogu disati bez boli. Dario se polako vraćao starom sebi; počeo je igrati nogomet s prijateljima iz djetinjstva i više nije bježao od kuće.

Ali bol nikad nije potpuno nestala. Svaki put kad čujem dječji smijeh u parku ili vidim plavu dekicu s medvjedićima u dućanu, srce mi zadrhti. Naučila sam živjeti s tom boli – ona me podsjeća koliko sam voljela svog sina.

Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno biti sretan nakon ovakvog gubitka? Možemo li ikada prestati osjećati krivnju? Ili samo naučimo živjeti s prazninom koja nikad ne nestaje?