Prazan frižider, puno srce: Moja borba za samostalnost sina koji ne želi otići iz kuće
“Ivane, opet si ostavio tanjur u sudoperu! Koliko puta ti moram reći?” moj glas odjekuje kroz mali stan na trećem katu u Novom Zagrebu. Ivan, moj sin, ima trideset i jednu godinu. Sjedi na kauču, pogrbljen nad mobitelom, slušalice u ušima. Pogled mu je prazan, kao da ga moje riječi ne dotiču. “Mama, kasnije ću. Sad sam zauzet.”
Zauzet čime? Igra igricu, dopisuje se s nekim iz Sarajeva, možda gleda video o tome kako napraviti savršenu pizzu. Sve, osim da pogleda mene ili da se pokrene. Osjećam kako mi srce lupa od mješavine bijesa i tuge. Sjećam se dana kad sam ga prvi put ostavila samog kod kuće, imao je deset godina i plakao je za mnom. Tada sam mislila da će s godinama postati samostalniji, ali sada, dvadeset godina kasnije, još uvijek je tu – i još uvijek traži mene.
Moj muž, Dario, često mi prigovara: “Ti si ga razmazila. Da si ga pustila da padne kad je trebalo, sad bi bio čovjek.” Ali kako pustiti svoje dijete da padne? Kako gledati vlastitu krv kako luta izgubljena kroz život? Dario je iz Bosne, iz Zenice, i često priča kako je on sa sedamnaest otišao raditi u Njemačku. “Nisam imao izbora. Ili raditi ili gladovati.”
Ali danas nije tako. Danas Ivan ima izbora – previše izbora, možda. Završio je fakultet ekonomije u Zagrebu, ali posao nije našao. Kaže da nema smisla raditi za 800 eura kad može kod kuće imati sve: topli ručak, opranu robu, internet i mir. “Mama, danas svi žive s roditeljima do tridesete. Nije to ništa čudno.”
Ali meni je čudno. Meni je teško. Svaki dan gledam kako mu život prolazi pred očima, a on stoji na mjestu. Prijatelji mu se žene, sele u Irsku ili Njemačku, a on ostaje ovdje – moj veliki dječak koji ne zna ni gdje su mu čarape.
Ponekad noću ne mogu spavati. Gledam u strop i pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li ga previše voljela? Jesam li mu previše olakšala život? Sjećam se svoje majke iz Osijeka – bila je stroga žena, nije bilo milosti ni za mene ni za sestru Anu. “Ako nećeš raditi, nećeš ni jesti,” govorila je. Ja sam htjela biti drugačija majka – nježnija, toplija.
Jednog dana, dok sam slagala rublje u Ivanovoj sobi, pronašla sam oglas za posao u Mostaru. Srce mi je poskočilo – možda ipak želi otići! Utrčala sam u dnevni boravak: “Ivane! Našla sam oglas za posao! U Mostaru! Možda bi mogao probati?”
Pogledao me kao da sam mu predložila da ode na Mars. “Mama, pa tko ide raditi u Mostar? Tamo nema ničega.”
“Ali sine, moraš negdje početi! Ne možeš cijeli život biti ovdje!”
“Zašto ne mogu? Ti si ovdje, tata je ovdje… Što fali?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što reći. Dario je samo odmahnuo glavom i izašao iz stana.
Tih dana atmosfera kod nas bila je napeta kao nikad prije. Dario je sve češće šutio za stolom, a ja sam pokušavala održati privid normalnosti – kuhala sam omiljene juhe, prala zavjese, čak sam kupila novi stolnjak s motivima lavande iz Dalmacije.
Jedne večeri Dario me povukao na stranu: “Slušaj me dobro. Ili ćeš ga ti natjerati da ode ili ću ja.”
“Ne možeš ga izbaciti na ulicu!”
“Neću ga izbaciti, ali ću mu reći istinu: da više ne možemo ovako.”
Te noći nisam oka sklopila. Sjetila sam se svih njegovih prvih koraka, prvih riječi… Sjetila sam se kako smo zajedno slagali puzzle dok je vani padao snijeg. Kako sada reći svom djetetu da mora otići?
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela kraj Ivana na kauč.
“Ivane… Znaš da te volim najviše na svijetu. Ali mislim da je vrijeme da počneš živjeti svoj život.”
Pogledao me zbunjeno.
“Što to znači?”
“To znači… Da moraš pronaći posao i svoj stan. Da moraš naučiti brinuti se o sebi.”
Šutio je dugo. Onda je ustao i otišao u sobu zalupivši vratima.
Dani su prolazili u tišini. Nisam znala što je gore – njegov bijes ili njegova šutnja. Dario je bio tvrd kao kamen: “Pusti ga. Mora proći kroz to.”
Jednog jutra Ivan mi je ostavio poruku na stolu: “Idem kod prijatelja u Sarajevo na tjedan dana. Trebam razmisliti.”
Taj tjedan bio je najduži u mom životu. Prvi put nakon trideset godina kuća je bila tiha. Nedostajao mi je njegov nered, njegova glazba iz sobe… Nedostajao mi je čak i njegov prazan pogled.
Kad se vratio, bio je drugačiji – ozbiljniji, tiši.
“Mama… Razmišljao sam. Prijavit ću se za posao u Splitu. Prijatelj mi je ponudio sobu.”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.
Danas Ivan živi u Splitu već pola godine. Zove me svaki dan – ponekad traži savjet kako oprati košulju ili skuhati rižu. Ponekad samo šuti s druge strane linije.
A ja? Ja sjedim za stolom s Darijom i gledam praznu stolicu nasuprot sebe.
Pitam se: Jesam li ga pustila prerano ili prekasno? Može li ljubav biti toliko velika da uguši krila onome koga najviše voliš?