Između Dva Doma: Priča o Obitelji, Ljubavi i Nemogućim Izborima
“Ne možeš zauvijek sjediti na dvije stolice, Jasmina!” viknula je svekrva Milena dok sam stajala na pragu njene kuhinje, držeći šalicu kave koja se tresla u mojim rukama. Pogledala sam prema mužu, Davoru, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i spustio pogled. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši pod nogama.
Moji roditelji su ostali sami u staroj kući u Travniku. Otac je već godinama bolestan, a majka je sve slabija. Svaki put kad ih nazovem, čujem tugu u njihovim glasovima. “Jasmina, kad ćeš doći? Fališ nam…” govorila bi majka, a ja bih gutala suze i obećavala da ću doći čim budem mogla. Ali Milena je imala druge planove za mene. “Sad si ti naša snaha, tvoja je dužnost ovdje! Davor i ja ne možemo sami voditi kuću u Zagrebu. Tko će brinuti o djeci? Tko će kuhati?”
Sjećam se dana kada sam prvi put došla u Zagreb. Sve je mirisalo na novo, ali i na strah. Davor me držao za ruku dok smo ulazili u njegovu obiteljsku kuću. Milena me odmjerila od glave do pete, kao da procjenjuje robu na tržnici. “Nadam se da znaš kuhati sarmu? Kod nas se to jede svake subote.” Nasmijala sam se nesigurno, ali već tada sam znala da ću morati birati između svoje prošlosti i budućnosti.
Godine su prolazile. Rodila sam dvoje djece – Lejlu i Tarika. Djeca su bila svjetlo mog života, ali svaki njihov osmijeh bio je pomiješan s osjećajem krivnje jer nisam bila uz svoje roditelje. Milena je postajala sve zahtjevnija. “Jasmina, nisi dobro oprala prozore! Jasmina, djeca su prehlađena jer si ih loše obukla!” Davor bi ponekad pokušao stati na moju stranu, ali čim bi Milena podigla glas, povukao bi se u svoju sobu i ostavio me samu.
Jednog dana, dok sam slagala rublje u podrumu, zazvonio je telefon. Bio je to moj brat Emir iz Travnika. “Jasmina, tata je loše. Liječnici kažu da mu nije ostalo puno vremena.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Spustila sam rublje i potrčala gore. “Davor, moram kući! Tata mi umire!”
Milena je stajala na vratima s prekrštenim rukama. “Ne možeš sad ići! Djeca su bolesna, Davor radi, a ja imam reumu! Ako odeš sad, nemoj se vraćati!”
Pogledala sam Davora kroz suze. “Molim te…”
On je samo šutio.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li izdala roditelje? Jesam li loša majka jer želim biti uz njih? Ili sam loša supruga jer razmišljam o odlasku?
Sljedeće jutro spakirala sam torbu i tiho izašla iz kuće. Djeca su još spavala. U vlaku za Travnik gledala sam kroz prozor i osjećala kako mi srce puca na pola. Kad sam stigla kući, otac me dočekao blijed i slab, ali s osmijehom koji nisam vidjela godinama.
“Jasmina, znao sam da ćeš doći…” šapnuo je.
Ostala sam uz njega do posljednjeg daha. Majka me grlila i plakala: “Samo ti si nam ostala…”
Nakon sprovoda vratila sam se u Zagreb. Milena me nije ni pogledala kad sam ušla u kuću. Davor je bio hladan i odsutan. Djeca su mi potrčala u zagrljaj, ali osjetila sam da više ništa nije isto.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Milena mi je jasno dala do znanja da mi nikad neće oprostiti što sam otišla kad me najviše trebala. Davor se povukao u sebe, a ja sam osjećala da gubim tlo pod nogama.
Jedne večeri sjela sam za stol s Davorom.
“Davor, ne mogu više ovako. Ne mogu biti ni ovdje ni tamo. Moramo odlučiti gdje nam je mjesto – kao obitelj.” On me pogledao umorno.
“Jasmina, znaš da ne mogu ostaviti majku samu…”
“A ja ne mogu ostaviti svoju majku samu! Zar ne vidiš da se raspadamo? Djeca osjećaju sve ovo!”
Te noći donijela sam odluku koja mi je slomila srce – predložila sam Davoru da se razdvojimo na neko vrijeme dok ne pronađemo rješenje. On je pristao bez riječi.
Preselila sam se s djecom kod majke u Travnik. Prvih mjeseci bilo je teško – djeca su plakala za ocem, a ja za životom koji smo izgubili. Ali polako smo počeli graditi novi dom iz starih temelja.
Ponekad mi Davor pošalje poruku: “Nedostajete mi.” Milena nikad nije nazvala.
Sada sjedim na verandi roditeljske kuće i gledam djecu kako trče po dvorištu gdje sam i sama odrasla. Srce mi je mirnije, ali rana još boli.
Pitam se: Je li moguće biti dobar sin ili kćer, a istovremeno dobra supruga i majka? Koliko žrtava jedna žena mora podnijeti prije nego što pronađe svoj mir?