Njihova kuća, naši snovi: Kad roditelji biraju kome će pomoći
“Zar ti stvarno misliš da je pošteno da pomažu samo tvojoj sestri, a nas ostave da se mučimo?” glas mi drhti dok gledam Amira, koji sjedi preko puta mene, pogleda prikovanog za pod. Naša mala dnevna soba u Novom Zagrebu, s izlizanim parketom i starim kaučem koji je još iz vremena kad su moji roditelji dolazili u posjet, odjednom mi se čini još skučenijom.
“Ajla, molim te, ne opet. Znaš kakvi su moji roditelji. Oni misle da smo mi snažni, da možemo sami…” odgovara Amir tiho, kao da se boji da će nas zidovi izdati susjedima.
“Snažni? Ili manje vrijedni? Tvoja sestra je dobila stan u Sarajevu čim se udala, a mi već pet godina skupljamo za kaparu!” glas mi puca, a suze mi naviru na oči. Znam da nije fer prema njemu, ali osjećaj nepravde me guši.
Amir šuti. Znam da ga boli, ali šutnja je njegov način borbe. Ja sam uvijek bila glasnija, pogotovo kad je riječ o onome što smatram pravednim. Odrasla sam u Splitu, u obitelji gdje se sve rješavalo razgovorom – ili svađom, ali nikad šutnjom. Kod Amira je drugačije. Njegova majka Sabina i otac Jusuf su uvijek bili autoriteti, a on je naučio trpjeti i klimati glavom.
“Znaš što? Možda bismo trebali pitati tvoje roditelje za pomoć,” kaže Amir odjednom, ali znam da to govori samo zato da me smiri.
“Moji roditelji žive od penzije! Tvoji imaju dvije kuće i apartman na moru! Zar je toliko teško reći: ‘Evo, djeco, da vam olakšamo život’?”
Tišina. Osjećam kako zidovi postaju sve bliži. Sjetim se prošlog vikenda kad smo bili kod njegovih roditelja u Bosanskoj Gradišci. Njegova sestra Lejla je sjedila za stolom s mužem i djecom, smijala se i pričala o novoj kuhinji koju su im roditelji platili. Amir i ja smo izmjenjivali poglede preko stola, a meni je knedla stajala u grlu.
“Ajla, znaš da Lejla ima dvoje djece… Možda misle da njima treba više,” pokušava Amir opravdati situaciju.
“A mi? Mi nismo obitelj? Zar naše dijete ne zaslužuje svoju sobu?”
Naša kćer Hana spava u kutu sobe iza improvizirane zavjese. Ima četiri godine i već zna šaptati kad tata radi od kuće jer nemamo gdje drugo smjestiti njegov radni stol.
Ponekad mi se čini da živimo tuđi život. Da su naši snovi uvijek na čekanju jer netko drugi ima prednost. U tramvaju gledam ljude kako razgovaraju o kreditima, renovacijama, vikendicama na moru. Mi računamo svaku kunu i pitamo se hoće li cijene stanova opet skočiti.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe, Amir odlazi van. Vraća se kasno, miriše na cigarete koje inače ne puši. Sjeda kraj mene i kaže: “Razgovarao sam s mamom. Rekla je da ne mogu pomoći svima jednako i da Lejla ima više potreba jer ima dvoje djece. Rekla je da smo mi snažni i pametni i da ćemo uspjeti sami.”
Osjećam kako mi srce tone. “Znači, opet ništa?”
Amir sliježe ramenima. “Tata je rekao da će razmisliti… Ali znaš kako to ide.”
Ne spavam cijelu noć. Razmišljam o tome kako su naši roditelji odrasli u drugačijem svijetu – svijetu gdje su kuće gradili zajedno, gdje su djeca ostajala blizu roditelja, gdje se pomagalo bez pitanja. Danas svi gledaju sebe.
Sljedećih tjedana atmosfera u stanu postaje sve napetija. Svaka sitnica postaje povod za svađu – tko će platiti režije, zašto Hana nema novu jaknu, zašto još uvijek nismo našli bolji stan.
Jednog dana dolazim kući ranije s posla i zatičem Amira kako sjedi s Hanom u krilu i gleda stare slike iz djetinjstva. Na jednoj slici Amir stoji ispred kuće svojih roditelja u Gradišci, širokog osmijeha.
“Tata, hoćemo li mi imati kuću?” pita Hana tiho.
Amir joj ne odgovara odmah. Gleda me preko njezine glave, pogled mu je slomljen.
Te večeri sjedimo zajedno na balkonu. “Ajla,” kaže Amir tiho, “možda bismo trebali odustati od svega ovoga. Možda nam nije suđeno imati svoj dom.”
Osjećam kako mi suze teku niz lice. “Ne mogu više ovako živjeti. Ne mogu gledati kako nas tuđa očekivanja uništavaju. Ako tvoji roditelji ne žele pomoći – neka im bude. Ali ja više neću šutjeti pred nepravdom.”
Sljedeći vikend odlazimo kod njegovih roditelja. Sjedimo za stolom, Lejla priča o novoj perilici posuđa koju su joj upravo kupili. Sabina me gleda ispod oka dok pijem kavu.
“Sabina,” kažem odjednom, “znam da ste puno dali Lejli i njezinoj obitelji. Ali osjećam da nas stalno stavljate na drugo mjesto. Zar ne mislite da bi bilo pošteno pomoći i nama?”
U prostoriji nastaje tišina koju reže samo zvuk žlice o šalicu.
Sabina uzdahne: “Ajla, vi ste mladi, sposobni… Ne želimo vas razmaziti kao Lejlu. Ona nije kao vi.” Pogled joj bježi prema prozoru.
“Ali svi smo vaša djeca,” kaže Amir tiho.
Jusuf se nakašlje: “Nije lako dijeliti kad nemaš dovoljno za sve…”
Pogledam ih oboje i shvatim – nikad nas neće vidjeti jednakima.
Vraćamo se kući šutke. U meni raste bijes, ali i olakšanje – barem sam rekla što mislim.
Dani prolaze, a mi nastavljamo živjeti u našem malom stanu. Počinjemo štedjeti još više, tražimo dodatne poslove. Nema više iluzija o pomoći izvana.
Ponekad se pitam – koliko obiteljska nepravda može uništiti ljubav? Vrijedi li žrtvovati mir zbog tuđih odluka? Ili je vrijeme da prestanemo čekati tuđu pravdu i izgradimo svoju sreću sami?