Cvijeće na pragu: Kad susjedove geste uzdrmaju brak
“Opet je ostavio cvijeće na pragu!” Ivanov glas odjeknuo je kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam u hodniku, držeći buket žutih ruža, dok su mi ruke drhtale. Osjetila sam kako mi obrazi gore, ne od srama, već od zbunjenosti i straha. Nisam znala što reći. Dario, novi susjed iz stana preko puta, već treći put ovaj tjedan ostavio je cvijeće pred našim vratima. Prvi put sam mislila da je greška, drugi put sam se nasmijala, ali treći put… treći put više nije bilo smiješno.
Ivan je stajao ispred mene, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji je tražio odgovore. “Jesi li mu nešto rekla? Dala mu povoda?” pitao je tiho, ali u njegovom glasu čula sam oluju.
“Nisam, Ivane. Samo sam mu jednom pomogla s vrećicama iz auta. Ništa više,” odgovorila sam, ali ni sama nisam bila sigurna vjeruje li mi.
Naša svakodnevica bila je jednostavna – Ivan radi u banci, ja sam učiteljica u osnovnoj školi. Živimo u ovom sarajevskom naselju već osam godina. Imamo sina, Leona, koji ide u treći razred. Sve do Darijevog dolaska, mislila sam da smo sretni. Ali sada… sada su zidovi našeg stana postali pretijesni za sve neizgovorene riječi.
Te večeri, dok sam spremala večeru, Ivan je šutio. Gledao je kroz prozor, a ja sam osjećala kako se između nas širi hladnoća. “Možda bi trebala vratiti to cvijeće,” rekao je napokon.
“Ne mogu mu samo tako pokucati na vrata i reći: ‘Evo ti tvoje cvijeće natrag.’ To bi bilo nepristojno,” pokušala sam objasniti.
“Nepristojno? A što misliš da je ovo?” pokazao je na buket na stolu. “Što će Leon misliti ako vidi?”
Nisam imala odgovor. U meni se miješala ljutnja i tuga. Nisam željela da me Ivan gleda kao prijetnju našem braku. Nisam željela biti razlog njegove nesigurnosti.
Sljedećeg dana, dok sam izlazila iz stana s Leonovim ruksakom u ruci, Dario je stajao na hodniku. Visok, tamne kose, s osmijehom koji je bio previše srdačan za nekoga koga jedva poznajem.
“Dobro jutro, Jasmina! Nadam se da vam se svidjelo cvijeće. Moja mama uvijek kaže da treba uljepšati dan susjedima,” rekao je veselo.
Osjetila sam kako mi srce preskače. “Hvala, Dario… ali stvarno nije potrebno. Moj muž… nije baš oduševljen tim gestama.”
Dario je podigao obrve. “Nisam imao lošu namjeru. Samo sam htio biti ljubazan. Ako smeta, prestat ću.”
“Molim vas,” rekla sam tiho, “bilo bi bolje.”
Te večeri ispričala sam Ivanu što se dogodilo. Očekivala sam da će biti zadovoljan, ali umjesto toga samo je slegnuo ramenima i otišao u dnevnu sobu bez riječi.
Dani su prolazili, ali napetost nije nestajala. Ivan je postao povučeniji, često bi kasnio s posla i izbjegavao razgovore sa mnom. Počela sam se pitati jesam li ja kriva što nam brak puca zbog nečega tako bezazlenog kao što je cvijeće na pragu.
Jedne subote navečer sjeli smo za stol nakon što je Leon zaspao. Tišina je bila teška kao olovo.
“Ivane, moramo razgovarati,” započela sam.
On me pogledao umornim očima. “O čemu? O tome kako ti drugi muškarci ostavljaju poklone?”
“O tome kako više ne razgovaramo! O tome kako si postao netko koga ne prepoznajem!”
Ivan je udahnuo duboko i spustio glavu. “Znaš li koliko mi je teško gledati te kako se smiješ drugima? Kako drugi primjećuju ono što ja možda više ne vidim?”
Osjetila sam suze u očima. “Ivane… ja tebe volim. Nisam tražila ničiju pažnju osim tvoje. Ali ne mogu živjeti pod sumnjom svaki dan.”
Dugo smo šutjeli. Onda je Ivan ustao i zagrlio me prvi put nakon dugo vremena.
“Bojim se da te gubim,” šapnuo je.
“Ne gubiš me… ali ako ovako nastavimo, mogli bismo oboje izgubiti sve,” odgovorila sam kroz suze.
Nakon tog razgovora stvari su se polako počele mijenjati. Ivan je pokušavao biti otvoreniji, a ja sam mu davala više prostora za svoje nesigurnosti. Dario više nije ostavljao cvijeće na pragu – pozdravljao bi nas uljudno i ništa više.
Ali rana je ostala. Povjerenje koje smo gradili godinama sada je imalo pukotinu koju nije bilo lako zaliječiti.
Ponekad se pitam – koliko malo treba da se sve što smo gradili počne rušiti? Je li moguće ponovno vjerovati kad jednom posumnjaš? Možda vi znate odgovor bolje od mene.