Kuća na tuđim temeljima: Priča o izgubljenim prioritetima
“Ajde, Damire, još samo ova daska, pa ćemo na kavu!” viknula je svekrva, Mara, s prozora svoje skoro dovršene vikendice u Gorskom kotaru. Sunce je peklo kao da želi spržiti sve što dotakne, a ja sam već satima nosio cement, pilio grede i slušao njezine upute. Ruke su mi bile pune žuljeva, ali ono što me najviše boljelo nije bio fizički umor. Bio je to osjećaj da sam opet negdje pogriješio – ne prema njoj, nego prema sebi i svojoj obitelji.
Moj sin Luka i kćerka Ana sjedili su u autu, nervozni i znojni, čekajući kad ću konačno reći da idemo kući. Moja supruga Ivana pokušavala je smiriti situaciju, ali i ona je bila na rubu. Pogledala me preko dvorišta, očima punim neizrečenih riječi. Znao sam što misli: “Opet smo mi na čekanju. Opet tvoja mama ima prednost.”
“Damire, znaš da bi tvoj otac bio ponosan da vidi kako pomažeš meni,” nastavila je Mara dok je izlazila iz kuće s tacnom punom kave i domaćih kolača. “Nije lako biti sam, znaš ti to.”
Sjeo sam na klupu ispod stare kruške, gledajući kako se djeca dosađuju. Ivana je sjela kraj mene, tiho šapnuvši: “Koliko još? Koliko još ćemo biti gosti u vlastitom životu?”
Nisam znao što reći. Znao sam da je u pravu. Godinama sam bio taj koji je uvijek prvi ustajao kad netko nešto treba – bilo da je to sestra koja treba popraviti krov, brat kojem treba pozajmica ili majka kojoj treba pomoć oko kuće. Moj dom, moj san o vlastitoj kući, uvijek je bio negdje na čekanju.
“Tata, možemo li ići na kupanje?” upitao je Luka, glasom punim nade.
“Ne možemo sad, sine. Moramo pomoći baki,” odgovorio sam automatski, a srce mi se steglo.
Mara je nastavila pričati o planovima za vrt, o tome kako će ovdje jednog dana okupljati unuke i praviti roštilj za cijelu familiju. Slušao sam je, ali misli su mi lutale. Sjetio sam se kako smo Ivana i ja prije pet godina počeli štedjeti za vlastitu kuću. Svaki put kad bismo skupili nešto novca, pojavio bi se novi problem – bratova nezaposlenost, sestrina bolest, mamina vikendica koja prokišnjava.
Jednom sam pokušao reći “ne”. Sjećam se tog dana kao da je jučer bilo. Mara me pogledala kao da sam joj zabio nož u leđa. “Ti si moj jedini sin. Ako ti nećeš pomoći, tko će?” Tada sam popustio. I svaki put nakon toga.
Ivana je jednom rekla: “Damire, mi nemamo svoj dom. Naša djeca nemaju dvorište za igru. Sve što imamo su tvoje žuljevite ruke i obećanja koja nikad ne ispunimo sebi.” Bole te riječi, ali još više boli spoznaja da su istinite.
Dok sam tog dana pilio posljednju dasku za Marinu terasu, pogledao sam prema autu gdje su Luka i Ana već spavali od umora i dosade. Ivana je sjedila sama na klupi, gledala u daljinu i brisala suze koje nije htjela da itko vidi.
“Mama,” rekao sam tiho dok smo pili kavu, “možda bi bilo dobro da sljedeći vikend dođeš kod nas. Djeca bi voljela da si malo s njima kod kuće.”
Pogledala me iznenađeno: “Ali još nismo završili ogradu! Kako će to izgledati? Što će susjedi reći?”
“Mama,” nastavio sam odlučnije nego ikad prije, “možda je vrijeme da malo mislimo i na nas. Na moju djecu. Na moju ženu.”
Nastala je tišina koju je prekidao samo cvrkut ptica i daleki lavež psa iz susjedstva. Osjetio sam kako mi srce lupa kao nikad prije.
“Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovu obitelj?” upitala je Mara tiho.
“Znam, mama. I ja žrtvujem svaki dan. Ali bojim se da ću izgubiti ono najvažnije – svoju obitelj.” Glas mi je zadrhtao.
Te večeri vozili smo se kući u tišini. Djeca su spavala na stražnjem sjedalu, a Ivana me držala za ruku prvi put nakon dugo vremena.
“Jesi li dobro?” upitala me nježno.
“Ne znam,” odgovorio sam iskreno. “Ali mislim da moram naučiti reći ‘ne’. Ako ne zbog sebe, onda zbog vas.” Ivana se nasmiješila kroz suze.
Sljedećih dana Mara nije zvala. Prvi put nakon dugo vremena imali smo vikend samo za sebe. Djeca su trčala po parku, Ivana i ja smo razgovarali o našim snovima – o kući s vrtom, o ljetovanjima na moru bez grižnje savjesti.
Ali osjećaj krivnje nije nestao. U malim mjestima poput našeg svi znaju sve – tko pomaže roditeljima, tko ne dolazi na nedjeljni ručak, tko gradi kuću za sebe a tko za druge. Susjedi su počeli šaptati: “Damir više ne dolazi kod Mare kao prije…”
Ponekad se pitam jesam li sebičan ili samo želim ono što svi drugi već imaju – svoj dom, svoj mir, svoju sreću?
Možda će mi netko od vas reći: gdje je granica između poštovanja prema roditeljima i prava na vlastitu sreću? Je li moguće biti dobar sin i dobar otac u isto vrijeme?