Prekasno za oprost: Priča o izgubljenoj bliskosti i tišini između majke i sina
“Zašto mi se više ne javljaš, Damire? Jesi li toliko zauzet da nemaš vremena za vlastitu majku?” – glas moje majke, Zorice, drhtao je kroz slušalicu. Bio sam na sastanku, mobitel mi je vibrirao po stoti put tog dana, a ja sam ga samo prevrnuo na stolu, ignorirajući poziv. Znao sam što želi – da dođem, da popijemo kavu, da joj ispričam kako mi ide na poslu, da joj kažem da sam dobro. Ali uvijek sam imao izgovor: “Mama, kasnije ću ti se javiti. Imam puno posla.”
Nisam znao da će taj poziv biti posljednji koji ću ignorirati.
Život u Zagrebu me progutao. Posao u banci, stalni pritisak šefa, krediti, stanarina… Sve mi je to bilo važnije od povratka u rodni Osijek, od razgovora s majkom koja je ostala sama nakon što je tata umro. Sestra Ivana se udala i otišla u Mostar, a ja sam bio jedina majčina nada. Ali nisam to vidio. Nisam želio vidjeti.
Jednog jutra, dok sam žurio na tramvaj, zazvonio mi je mobitel. Bio je to susjed iz Osijeka, gospodin Jurić. “Damire, oprosti što zovem ovako rano… Tvoja mama… sinoć joj je pozlilo. Sad je u bolnici. Možda bi trebao doći.”
Osjetio sam kako mi se svijet ruši pod nogama. U glavi mi je odzvanjalo: “Možda bi trebao doći.” Nisam pitao ni što joj je, ni kako je – samo sam spustio mobitel i krenuo pakirati stvari.
Put do Osijeka bio je najduži u mom životu. Svaka sekunda bila je ispunjena krivnjom i sjećanjima na sve propuštene prilike. Sjetio sam se dana kada sam joj obećao doći za Božić, ali sam ostao u Zagrebu zbog “važnog projekta”. Sjetio sam se njezinih poruka: “Sine, samo da te vidim na pet minuta.” Sjetio sam se kako sam joj jednom rekao: “Mama, ne mogu sad pričati, imam sastanak.”
U bolnici me dočekala Ivana. Oči su joj bile crvene od plača.
“Zašto nisi dolazio?” pitala me tiho.
Nisam imao odgovor. Samo sam sjeo pored kreveta na kojem je ležala mama. Bila je blijeda, ruke su joj drhtale.
“Damire… došao si…” prošaptala je.
“Tu sam, mama. Oprosti što nisam dolazio ranije…”
Pogledala me onim blagim pogledom koji me uvijek smirivao kad sam bio dijete.
“Znam da si zauzet… Samo nemoj zaboraviti tko te voli najviše na svijetu.”
Nisam mogao izdržati – suze su mi potekle niz lice. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se kao dijete koje treba zagrljaj.
Sljedećih nekoliko dana proveli smo zajedno u bolnici. Pričali smo o svemu – o djetinjstvu, o tati, o tome kako joj nedostajemo Ivana i ja. Obećao sam joj da ću dolaziti češće, da ću se truditi biti bolji sin.
Ali život nije uvijek pravedan. Mama je preminula tri dana kasnije, tiho, dok sam ja spavao na stolici pored njezina kreveta.
Nakon sprovoda vratio sam se u prazan stan u Zagrebu. Sve mi je bilo besmisleno – posao, novac, uspjesi. Svaki kutak stana podsjećao me na nju: šalica s motivom lavande koju mi je poklonila za rođendan, vunene čarape koje mi je isplela prošle zime.
Ivana i ja smo se udaljili još više nakon mamine smrti. Ona me krivila što nisam bio uz nju kad joj je najviše trebala.
“Ti si uvijek imao izgovore! Nikad nisi imao vremena za nas!” vikala je kroz suze kad smo se zadnji put čuli.
Pokušao sam joj objasniti – posao, stres, život u velikom gradu… Ali znao sam da su to samo izgovori.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nema mame. Svaki dan osjećam prazninu koju ništa ne može ispuniti. Ponekad sjedim za stolom i zamišljam kako bi bilo da sam češće odlazio kući, da sam joj češće govorio koliko mi znači.
Jedne večeri pronašao sam staru bilježnicu u kojoj je mama zapisivala recepte. Na prvoj stranici pisalo je: “Za mog Damira – da nikad ne zaboravi okus doma.” Suze su mi zamaglile pogled.
Zovem Ivanu svaki tjedan, ali ona rijetko odgovara. Znam da joj treba vremena. I meni treba vremena da oprostim sebi.
Ponekad se pitam – koliko nas živi u iluziji da će naši najbliži uvijek biti tu? Koliko nas misli da ima vremena za oprost i popravak odnosa? Ja sam naučio na najteži način da vrijeme ne čeka nikoga.
Možda će ova moja priča nekome otvoriti oči prije nego što bude prekasno. Možda će netko nazvati svoju majku baš danas.
A ja? Ja svaki dan sebi postavim isto pitanje: “Može li se ikada oprostiti ono što smo propustili zbog vlastite sebičnosti? Ili ćemo zauvijek nositi teret neizgovorenih riječi?”