Zašto uvijek ja plaćam? – Ispovijest jedne žene o ljubavi, novcu i granicama
“Opet ja plaćam?” prošaptala sam sebi dok sam vadila karticu na blagajni. Damir je stajao pored mene, gledao negdje u stranu, kao da proučava police s čokoladama. Bilo je to treći put ovaj tjedan da sam platila večeru. “Ivana, možeš li ti ovo? Zaboravio sam novčanik,” rekao je tiho, ali već sam znala što slijedi. Uvijek isti scenarij.
Nisam uvijek bila takva. Nekad sam vjerovala da je ljubav iznad svega, da nije važno tko plaća, da se sve nekako izravna. Ali godine su prolazile, a ja sam sve češće osjećala gorčinu u grlu. Damir i ja smo zajedno već šest godina. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, on iz Bihaća, ja iz Osijeka. Prvih mjeseci sve je bilo bajka – šetnje Jarunom, kave na Cvjetnom, izleti na Plitvice. Ali već tada sam primijetila da uvijek ja vadim novčanik.
“Ma pusti sad, platit ću ja drugi put,” znao bi reći. Ali taj drugi put nikad nije došao. Prvo sam mislila da je to zato što je student, da nema dovoljno novca. Onda sam mislila da će se promijeniti kad nađe posao. Ali posao je došao, a navike su ostale.
Moja mama, Vesna, često mi je govorila: “Ivana, pazi da te ne iskorištava. Ljubav je lijepa, ali život je skup.” Nisam ju htjela slušati. Mislila sam da pretjeruje, da ne razumije našu vezu. Ali sada, nakon toliko godina, njezine riječi mi zvone u glavi svaki put kad platim režije, kupim namirnice ili mu posudim za gorivo.
Jedne večeri, sjedili smo za stolom u našem malom stanu na Trešnjevci. Damir je gledao utakmicu na laptopu, a ja sam slagala račune.
“Damire, možemo li razgovarati?” pitala sam tiho.
“Možeš li kasnije? Hajduk igra protiv Dinama,” odgovorio je bez da me pogleda.
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. “Nije kasnije! Ovo je važno!”
Napokon me pogledao. “Što je sad?”
Duboko sam udahnula. “Ne mogu više sama nositi sve troškove. Osjećam se kao bankomat. Zar ti nije neugodno?”
Damir je slegnuo ramenima. “Pa znaš da nemam puno. Ti imaš bolji posao. Što fali?”
“Fali mi osjećaj da smo partneri! Da si uz mene, ne samo kad je lijepo!”
Nastala je tišina. Znao je da sam ozbiljna, ali opet nije ništa rekao.
Sljedećih dana atmosfera je bila napeta. Nisam više htjela šutjeti. Počela sam odbijati plaćati sve sama. Kad bi došao račun u kafiću, samo bih ga pogledala i čekala njegovu reakciju.
Jednom prilikom smo bili kod njegovih roditelja u Bihaću. Njegova mama, Azra, ponudila mi je kolač i šapnula: “Znaš, Damir nikad nije bio darežljiv. Ali voli te, to znam.”
Pitala sam se tada – je li ljubav dovoljna? Može li ljubav preživjeti kad se osjećaš iskorišteno?
Moja prijateljica Sanja često mi je govorila: “Ivana, moraš postaviti granice! Ako sada ne kažeš što te muči, nikad nećeš biti sretna.” Ali bojala sam se – bojala sam se da ću ga izgubiti ako budem previše zahtijevala.
Jednog dana došla sam kući ranije s posla i zatekla Damira kako igra igrice na mobitelu dok su računi za struju i vodu stajali neplaćeni na stolu.
“Damire! Kad ćeš ti nešto platiti? Zar ti nije neugodno?”
Pogledao me iznenađeno: “Zašto si tako nervozna? Pa sve će biti plaćeno…”
“Ali uvijek ja! Nikad ti! Zar ti to ne smeta?”
Slegnuo je ramenima: “Navikla si tako od početka…”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o ljubavi, o žrtvi, o granicama koje nisam znala postaviti. Sjetila sam se djetinjstva u Osijeku, gdje su moji roditelji uvijek dijelili sve – i dobro i loše.
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s njim posljednji put.
“Damire, ako se nešto ne promijeni, ne znam koliko još mogu ovako živjeti. Ne želim biti samo tvoja financijska podrška. Želim partnera koji će biti uz mene i kad treba dijeliti teret života.”
Gledao me dugo šutke. “Ne znam što da ti kažem… Možda ti stvarno treba netko drugi,” rekao je tiho.
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Ali istovremeno sam osjetila olakšanje – kao da mi je netko skinuo kamen sa srca.
Danas živim sama u malom stanu na Sigečici. Nije lako – ali barem znam da svaka kuna koju potrošim ide na mene i moje snove.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam otišla? Je li moguće voljeti nekoga tko te ne poštuje dovoljno da dijeli teret svakodnevice?
Što vi mislite – gdje završava ljubav, a počinje iskorištavanje?