Između Dva Doma: Ultimatum Mog Muža
“Ako ne prodaš taj stan, ja odlazim. Ne mogu više ovako, Jasmina!” Dario je stajao nasred dnevnog boravka, ruku stisnutih u šake, glas mu je drhtao od bijesa i nemoći. Pogledala sam ga kroz suze koje su mi već navirale na oči. U tom trenutku, sve što sam znala o sigurnosti, ljubavi i domu, raspadalo se pred mojim očima.
Stan u Gundulićevoj bio je više od običnog prostora. Tu sam odrasla, tu su mama i tata slavili svaku moju peticu, tu smo plakali kad je tata ostao bez posla, tu smo pjevali kad je mama dobila posao u školi. Nakon njihove smrti, taj stan je bio jedino što mi je ostalo – miris njihove kave ujutro, škripa parketa pod nogama, stari ormar pun maminih šalova. Nisam ga mogla prodati. Nisam mogla ni zamisliti da netko drugi spava u njihovoj sobi, da netko drugi briše prašinu s njihovih polica.
Ali Dario… Dario je imao svoje razloge. “Jasmina, već dvije godine plaćamo kredit za ovaj naš stan u Novom Zagrebu. Tvoj stan zjapi prazan! Mogli bismo ga prodati, riješiti se dugova, možda konačno imati dijete bez stresa! Zar ti to nije važno?”
Sjedila sam na rubu kreveta te noći, gledala kroz prozor u svjetla grada i osjećala se kao da me netko cijepa na pola. S jedne strane, Dario – moj muž, moj oslonac zadnjih sedam godina. S druge strane, moji roditelji – njihova tiha prisutnost u svakom kutku tog starog stana.
Sutradan sam otišla kod sestre Lejle. Ona je uvijek bila praktična. “Jasmina, razumijem te, ali život ide dalje. Tata i mama ne bi htjeli da patiš zbog stana. Prodaj ga, kreni naprijed!”
Ali nije to bilo tako jednostavno. Kad sam pokušala zamisliti kako potpisujem ugovor o prodaji, srce mi se stegnulo. Kao da ih drugi put izdajem.
Dario je postajao sve nervozniji. Počeo je kasno dolaziti kući, šutio bi za večerom. Jedne večeri sam ga zatekla kako pakuje stvari u torbu.
“Ne mogu više čekati tvoju odluku. Ili smo mi važni ili tvoja prošlost!”
“Dario, molim te… To nije samo prošlost! To su moji roditelji! To sam ja!”
“Ne! To je samo stan! Mi smo živi ljudi! Hoćeš li da nas uništi nešto što više ne postoji?”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi: “Mi smo živi ljudi.” Jesmo li? Ili smo samo dvoje stranaca koje veže kredit i navika?
Otišla sam u stan na Gundulićevoj. Sjela sam na pod dnevne sobe i plakala kao dijete. Sjećanja su navirala – tata kako popravlja radio, mama kako mi češlja kosu prije škole… Osjetila sam njihovu toplinu i shvatila: nisam spremna pustiti ih. Ne još.
Vratila sam se kući i rekla Dariju:
“Ne mogu prodati stan. Znam da ti to ne možeš razumjeti, ali to je dio mene koji još nisam spremna izgubiti. Ako to znači kraj… onda neka bude kraj.”
Dario me gledao dugo, oči su mu bile crvene od suza koje nije htio pustiti.
“Znači, stan ti je važniji od mene?”
“Nije stvar u važnosti… Stvar je u tome da ne mogu izdati samu sebe.”
Nije ništa rekao. Samo je pokupio torbu i otišao.
Dani su prolazili sporo. Lejla me zvala svaki dan, pokušavala me utješiti. “Vrijeme će pokazati što je ispravno,” govorila je.
Jednog jutra pronašla sam poruku od Darija: “Možda jednog dana shvatim tvoju bol. Za sada moram pronaći svoj mir. Oprosti.”
Ostala sam sama – sa svojim sjećanjima, sa svojim izborom.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila. Jesam li trebala izabrati život s Darijem umjesto sjena prošlosti? Ili možda nije stvar u izboru nego u tome da naučimo živjeti s gubicima?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće biti odan prošlosti i sadašnjosti istovremeno?