Nikad Nisam Razumjela Zašto Moja Mama Voli Kuhati Mom Mužu: Jedne Noći Sam Saznala
“Zašto opet praviš sarmu, mama? Znaš da ja ne volim kiseli kupus!” viknula sam s vrata, bacajući torbu na pod. Miris je bio toliko jak da me podsjetio na djetinjstvo, na one dane kad sam satima sjedila za stolom, zureći u tanjur koji nisam htjela pojesti. Mama je stajala pored štednjaka, s pregačom do koljena, a moj muž Ivan sjedio je za stolom i smijao se nečemu što mu je upravo rekla.
“Ivane, jesi li gladan?” pitala ga je, potpuno ignorirajući mene. On joj je zahvalio s onim svojim šarmantnim osmijehom koji je mene nekad obarao s nogu, a sada me samo nervirao. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući. Moja mama i moj muž – njih dvoje su se razumjeli bolje nego ja s bilo kim od njih.
Nisam nikad voljela kuhanje. Sanjala sam o putovanjima, o tome da sjedim negdje na obali u Splitu ili Dubrovniku, pijem kavu i pišem knjige. Ali život me odveo drugim putem – udala sam se za Ivana, dobrog čovjeka iz Osijeka, i vratila se u rodni grad kad je tata umro. Mama je ostala sama, a ja sam osjećala dužnost da budem uz nju. Ali nisam očekivala da će ona biti uz mog muža više nego uz mene.
“Zašto uvijek kuhaš ono što on voli?” pitala sam je jednom, kad smo ostale same u kuhinji.
“Dušo, on radi cijeli dan, treba mu topli obrok kad dođe kući,” odgovorila je, ne gledajući me u oči.
“A ja? Zar ja nisam tvoja kćer?”
Samo je slegnula ramenima i nastavila rezati luk. Taj njezin pogled – kao da joj ništa nije jasno, a zapravo je sve znala.
Tjedni su prolazili, a meni je sve više smetalo njihovo zajedništvo. Ivan je dolazio kući ranije nego prije, a mama bi već imala gotovu večeru. Ponekad bi zajedno gledali televiziju, smijali se starim vicevima koje ja nisam razumjela. Počela sam osjećati ljubomoru prema vlastitoj majci. Nisam to htjela priznati ni sebi ni drugima.
Jedne večeri, nakon napornog dana na poslu, odlučila sam otići na piće s kolegicom Anom. “Ne žuri kući,” rekla mi je uz osmijeh, “pusti ih neka se malo druže bez tebe.” Nasmijala sam se, ali u meni je nešto zaiskrilo – neka nelagoda koju nisam znala objasniti.
Te večeri vratila sam se kući ranije nego što sam planirala. Kiša je padala, tramvaji su kasnili, a ja sam bila umorna i nervozna. Kad sam otvorila vrata, čula sam tihi smijeh iz dnevne sobe. Skinula sam cipele i tiho prošla hodnikom.
“Znaš li ti koliko mi značiš?” čula sam mamin glas. Zastala sam iza vrata.
“Znam, Marija… I ti meni,” odgovorio je Ivan tiho.
Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam znala što da mislim. Približila sam se i provirila kroz odškrinuta vrata. Mama je sjedila tik do Ivana na kauču, držala ga za ruku. U očima joj je bio neki sjaj koji nisam vidjela godinama – otkako je tata umro.
“Bez tebe bih bila izgubljena,” šapnula mu je.
Ivan ju je zagrlio. “I meni si ti kao druga mama… Nakon svega što smo prošli s tvojim mužem… Znaš da ću uvijek biti tu za tebe.”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. Nije bilo ničega između njih osim tuge i usamljenosti koju su dijelili otkad nas je tata napustio. Mama je pronašla utjehu u Ivanu jer joj je nedostajao netko tko će cijeniti njezinu brigu i toplinu. Ivan je izgubio svoju majku još kao dijete i nikad nije imao tu nježnost koju mu je moja mama pružala.
Ušla sam u sobu bez riječi. Pogledali su me iznenađeno.
“Nisam znala… Nisam znala da vam toliko značite jedno drugome,” prošaptala sam.
Mama mi je prišla i zagrlila me kao kad sam bila mala. “Dušo, ti si uvijek bila slobodna ptica. Ja samo želim da svi budemo zajedno – makar za stolom.”
Ivan mi je prišao i poljubio me u čelo. “Nema ništa između nas osim poštovanja i zahvalnosti. Tvoja mama mi je kao majka koju nikad nisam imao.”
Te noći dugo nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o svojim snovima koje sam žrtvovala zbog obitelji, o maminim žrtvama koje nikad nisam cijenila, o Ivanu koji samo želi pripadati negdje gdje ga netko voli.
Sljedećeg jutra probudila sam se prije svih i otišla u kuhinju. Po prvi put u životu odlučila sam napraviti doručak za sve nas. Nije bio savršen – jaja su bila prepečena, kava preslaba – ali kad su sjeli za stol i nasmijali se mojoj nespretnosti, osjetila sam nešto što dugo nisam: pripadnost.
Možda nikad neću voljeti kuhanje kao mama, ali sada razumijem zašto ona to radi – ne zbog hrane, nego zbog ljubavi koja nas veže.
Ponekad se pitam: Koliko često pogrešno tumačimo tuđe namjere jer smo previše zaokupljeni vlastitim strahovima? Jesmo li spremni priznati sebi koliko nam zapravo treba obitelj?