Stan za sina, gorčina za mene: Priča o razvodu, ljubomori i novim počecima

“Znaš li ti koliko si sebična?” Sanjin glas parao je tišinu hodnika, dok sam čekala Lea ispred škole. Pogledala sam je ravno u oči, pokušavajući ostati mirna. “Sve što Dario radi, radi zbog tebe!” nastavila je, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Nisam joj htjela dati zadovoljstvo da vidi koliko me boli.

Lea sam rodila prije četrnaest godina, u malom stanu na Trešnjevci. Dario i ja tada smo još vjerovali da ljubav može pobijediti sve – i kredit, i nesanicu, i njegove kasne izlaske. Ali život je imao druge planove. Prvo su došle šutnje, pa svađe, pa konačno – razvod. Dario je ubrzo pronašao Sanju, ženu s kojom je, kako kaže, napokon sretan. Ja sam ostala s Leom i sjećanjima na ono što smo nekad bili.

Sve do prošlog mjeseca, mislila sam da smo Dario i ja uspjeli ostati pristojni bivši supružnici. Dogovarali smo se oko Lea, dijelili troškove, čak bi ponekad popili kavu kad bi ga vodio na trening. Ali onda je Dario kupio Leu stan. Bez da me pitao, bez da mi išta rekao. Samo mi je poslao poruku: “Leu sam kupio stan u Novom Zagrebu. Zaslužio je svoj mir.”

Nisam znala što da mislim. S jedne strane bila sam zahvalna – tko još danas može djetetu priuštiti krov nad glavom? S druge strane, osjećala sam se izigrano. Kao da sam ja ta koja nije dovoljno dobra majka jer mu ne mogu dati isto.

Ali prava drama počela je kad se Sanja umiješala. Počela mi slati poruke kasno navečer: “Zar ti nije neugodno? Dario radi za vas dvoje, a ti samo šutiš!” ili “Leo će tebe uvijek voljeti više, ali to nije fer prema nama.” Nisam odgovarala. Nisam htjela ulaziti u rat porukama.

Najviše me boljelo što se Marija, Darijeva mama, povukla. Ona koja mi je donosila juhu kad sam bila bolesna, koja je Lea vodila u park dok sam radila prekovremeno. Sada mi ne odgovara na poruke. Kad sam joj poslala sliku Lea s priredbe, samo je napisala: “Lijep je.” Bez srca, bez emotikona. Kao da više nisam dio njezine obitelji.

Jedne subote Leo je došao kući tih i povučen. Sjeli smo za stol, a on je vrtio žlicu po tanjuru.

“Mama… Sanja kaže da tata ne bi trebao meni kupovati stan jer to nije pošteno prema njezinoj djeci. Da će se ona naljutiti na tatu ako on meni stalno nešto daje.” Pogledao me velikim smeđim očima punim nesigurnosti.

“Sine, tvoj tata te voli i želi ti pomoći. To što odrasli ne znaju uvijek biti fer nije tvoja krivnja,” rekla sam tiho, grizući usnu da ne zaplačem pred njim.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o tome kako sam nakon razvoda radila dva posla da Leu mogu platiti tenisice koje želi, kako sam štedjela na sebi da njemu ništa ne fali. A sada ispada da sam ja ta koja uzima od drugih.

Sljedeći tjedan srela sam Mariju na tržnici. Prva sam joj prišla.

“Marija, možemo li popričati? Nedostaješ mi… Leo te stalno spominje.”

Pogledala me hladno: “Nije lako gledati kako se sve raspada. Sanja stalno prigovara Dariju zbog tog stana. Ja više ne znam gdje pripadam.”

“Marija, Leo treba baku više nego ikad. Nemoj ga kažnjavati zbog tuđih odluka,” zamolila sam.

Samo je slegnula ramenima i otišla, ostavljajući me među štandovima punim jagoda i praznih obećanja.

Dani su prolazili u napetosti. Leo je bio sve povučeniji. Sanja nije prestajala slati otrovne poruke Dariju – on mi se jednom požalio: “Ne znam više što da radim. Sanja prijeti da će otići ako još jednom nešto dam Leu bez njezina znanja.” Nisam znala što reći.

Jedne večeri Leo je došao do mene sa suzama u očima: “Mama, mogu li ja samo biti dijete? Zašto svi oko mene viču i svađaju se zbog mene?”

Zagrlila sam ga najjače što sam mogla: “Nisi ti kriv za tuđe frustracije. Odrasli ponekad zaborave što je važno. Ti si meni najvažniji na svijetu.”

Tada sam odlučila – moram pronaći način da zaštitim Lea od svega ovoga. I sebe također.

Počela sam razgovarati s psihologinjom iz škole. Predložila mi je obiteljsko savjetovanje – za mene i Lea, možda jednog dana i za Darija ako pristane. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.

Na kraju dana, kad Leo zaspi u svom novom stanu koji još miriše na svježe okrečene zidove, sjednem sama u tišini i pitam se: Jesam li mogla drugačije? Je li moguće pronaći mir kad drugi ne žele odustati od svojih bitaka?

Možda vi imate odgovor: Kako zaštititi dijete kad odrasli zaborave što znači biti roditelj? Je li ljubomora jača od ljubavi prema djetetu?