Između dvije vatre: Priča o majci, sinu i snahi

“Odlazim,” rekla je hladno, a žlica joj je zadrhtala u ruci. Svi smo zašutjeli. Moj muž Ivan spustio je pogled, a njegova majka Ljubica me prostrijelila očima kao da sam joj upravo ukrala sina iz naručja. “Ona nam neće dati mira,” nastavila je, ne skrivajući prezir. Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali nisam mogla izustiti ni riječ.

“Gdje si našao tu neuglednu curu?” Ljubica je upitala Ivana, kao da nisam tu. “Nije ona…” Ivan je pokušao nešto reći, ali riječi su mu zapinjale u grlu. Ustala sam od stola, osjećajući kako mi se suze skupljaju u očima. Utrčala sam u sobu i zalupila vrata za sobom.

Nisam bila iz Hrvatske, niti iz Bosne – odrasla sam na granici, u malom selu kod Dervente, gdje se običaji još uvijek poštuju više nego osjećaji. Kad sam upoznala Ivana na fakultetu u Zagrebu, mislila sam da će ljubav biti dovoljna da premosti sve razlike. Ali nisam računala na Ljubicu.

Prvi put kad sam došla kod njih u Osijek, Ljubica me odmjerila od glave do pete. “Ti si ona Sanja?” pitala je s podignutom obrvom. “Da, gospođo Ljubice,” odgovorila sam tiho. “Samo Ljubica,” ispravila me, ali ton joj nije bio prijateljski.

Od tog dana sve što sam napravila bilo je pogrešno. Kava joj je bila preslaba, pita preslana, a moj naglasak previše ‘bosanski’. Ivan se trudio biti tampon zona, ali između dvije žene koje su ga voljele na različite načine, često bi samo šutio i povlačio se.

“Ivan je uvijek bio moj ponos,” govorila bi Ljubica susjedama. “A sad ga ova odvodi od mene.” Čula sam te riječi više puta nego što bih željela priznati. Ponekad bih noću plakala u jastuk, pitajući se jesam li stvarno toliko loša.

Jednog dana, dok sam prala suđe, Ljubica je stala iza mene. “Znaš li ti kuhati sarmu? Pravu slavonsku?” upitala je s podsmijehom. “Mogu probati,” odgovorila sam, ali ona je samo odmahivala glavom. “Nemaš ti to u rukama.”

Ivan je sve češće kasnio kući s posla. Kad bi došao, nalazio bi mene i Ljubicu kako šutimo svaka na svom kraju stola. Ponekad bi pokušao započeti razgovor: “Mama, Sanja je danas dobila pohvalu na poslu.” Ljubica bi samo slegnula ramenima: “Neka radi što hoće, ali neka ne misli da će ovdje biti gazdarica.”

Jedne večeri, dok smo gledali vijesti, Ljubica je iznenada rekla: “Znaš li ti, Sanja, da se kod nas žene ne razmeću pred muževima? Tvoja majka te nije dobro naučila.” Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo. “Moja mama me učila da budem iskrena i poštena,” odgovorila sam tiho.

Te noći Ivan i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali. “Zašto ništa ne kažeš svojoj mami?” pitala sam ga kroz suze. “Ne mogu birati između vas dvije!” viknuo je i zalupio vratima spavaće sobe.

Sljedećih dana napetost je rasla. Ljubica je počela otvoreno govoriti susjedama kako će otići iz kuće ako Ivan ne ‘progleda’. Jednog popodneva došla je do mene dok sam vješala veš na balkonu. “Sanja, ja odlazim kod sestre u Tuzlu. Ovdje više nema mjesta za mene dok si ti tu.” Pogledala me ravno u oči. “Ivan će shvatiti što gubi kad ostane bez majke.”

Te večeri Ivan je sjedio za stolom s glavom u rukama. “Ne želim da mama ode,” šapnuo je. “Ali ne želim ni da ti patiš.” Sjela sam pored njega i uhvatila ga za ruku. “Možda ja trebam otići?” rekla sam kroz suze.

Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Ljubica je pakirala stvari i svaki put kad bi prošla kraj mene, pogledala bi me kao neprijatelja. Ivan je bio slomljen između dvije žene koje su ga voljele na svoj način.

Kad je Ljubica napokon otišla, kuća je odjednom postala prevelika i pretiha. Ivan i ja smo sjedili za stolom i gledali se bez riječi. Osjećala sam krivnju – zbog njega, zbog nje, zbog sebe.

Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što nas je Ljubica nazvala iz Tuzle. “Ivan, sine… Jesi li dobro?” čula sam njen glas kroz slušalicu. Ivan je plakao kao dijete.

Danas živimo sami, ali rana još nije zacijelila. Ponekad se pitam jesam li mogla biti bolja snaha ili hrabrija žena koja bi se izborila za svoje mjesto pod suncem.

Možda će netko od vas razumjeti ovu borbu između ljubavi prema partneru i poštovanja prema tradiciji. Je li moguće ikada zadovoljiti obje strane ili uvijek netko mora otići?