Obiteljske veze: Kad sam morala reći „ne“ svojoj sestri
“Ivana, znaš da mi je teško, molim te, daj mi ta kolica. Znaš da nemam odakle kupiti nova.” Glas moje sestre Mirele tresao se dok je govorila, a ja sam osjećala kako mi srce tone. Stajale smo u mojoj maloj kuhinji u Novom Zagrebu, dok je moj sin Luka spavao u drugoj sobi. Miris kave i svježe pečenih kiflica nije mogao prikriti težinu trenutka.
“Mirela, znaš da ni meni nije lako…” pokušala sam objasniti, ali ona me prekinula pogledom punim razočaranja. “Ti imaš muža koji radi, imaš stan, imaš sve! Ja nemam ništa!”
Zastala sam, osjećajući kako mi se suze skupljaju u očima. Istina je, moj muž Dario radi kao vozač autobusa, ali njegova plaća jedva pokriva režije i hranu. Kolica koja sam kupila za Luku bila su skupa – štedjela sam mjesecima, odricala se novih cipela i kave s prijateljicama. Nisam ih mogla samo tako dati, jer planirali smo drugo dijete, a nova kolica bila su luksuz koji si više nikad neću moći priuštiti.
Mirela je sjela za stol i počela plakati. “Ivana, ja sam ti sestra. Zar ti nije žao gledati me ovako?”
Sjetila sam se djetinjstva u malom stanu u Travnom. Nas dvije uvijek zajedno – dijelile smo sve: igračke, slatkiše, pa čak i tajne pred mamom. Ali sada smo odrasle, svaka sa svojim brigama i računima. Mirela je ostala sama s malom Lanom nakon što ju je muž ostavio zbog druge žene. Radi na blagajni u Konzumu i svaki dan broji kune do sljedeće plaće.
“Mirela, ne mogu ti dati kolica. Trebat će mi opet…” prošaptala sam, osjećajući se kao najgora sestra na svijetu.
Nastala je tišina koju je prekidao samo tihi zvuk perilice rublja iz kupaonice. Mirela je ustala, obrisala suze i pogledala me s gorčinom. “Znaš što? Svi ste isti. Kad treba pomoći, svi okrećete leđa. Neću te više ništa moliti.”
Nakon što je otišla, sjela sam na pod kuhinje i plakala. Osjećala sam se razapeto između vlastite djece i sestre koju volim više od svega. Dario je došao kući kasno te večeri i našao me kako gledam kroz prozor.
“Što se dogodilo?” pitao je tiho.
“Mirela… opet kolica…” odgovorila sam kroz suze.
Dario je sjeo kraj mene i zagrlio me. “Ivana, ne možeš spasiti cijeli svijet. Znaš da ćemo i mi opet trebati ta kolica. Ne možeš uvijek biti ta koja daje sve od sebe dok drugi samo uzimaju.”
Ali kako to objasniti Mireli? Kako objasniti sebi?
Sljedećih dana izbjegavala sam njezine pozive. Osjećala sam se kao izdajica. Mama me zvala i pitala zašto se ne javim sestri. “Ivana, ona nema nikoga osim tebe! Zar si zaboravila kako ste bile bliske?”
Nisam zaboravila. Nikad neću zaboraviti.
Jednog popodneva odlučila sam otići do Mirele. Lana je sjedila na podu s igračkama, a Mirela je sjedila za stolom s glavom u rukama.
“Došla sam…” prošaptala sam.
Nije me pogledala.
“Mirela, žao mi je… Znam da ti je teško. Ali meni isto nije lako. Ako ti treba pomoć oko hrane ili pelena, mogu ti pomoći koliko mogu… ali kolica stvarno ne mogu dati.” Glas mi je drhtao.
Mirela je šutjela nekoliko minuta, a onda tiho rekla: “Znaš li kako je gledati dijete koje nema ni osnovno? Znaš li kako boli kad moraš moliti?”
Suze su mi potekle niz lice.
“Znam… Znam jer svaki dan brojim kune i pitam se hoću li moći Luki kupiti sve što mu treba. Znam jer svaki put kad nešto sebi uskratim, osjećam se kao da nisam dovoljno dobra majka ni sestra.”
Dugo smo šutjele. Lana je došla do mene i zagrlila me oko nogu.
“Možda možemo zajedno nešto smisliti,” rekla sam napokon. “Možda možemo pronaći neka rabljena kolica preko interneta ili pitati nekoga iz kvarta…”
Mirela me napokon pogledala. U njezinim očima više nije bilo ljutnje, samo umor i tuga.
“Možda…” šapnula je.
Te večeri vratila sam se kući s osjećajem olakšanja, ali i težinom koja nije nestajala. Obiteljske veze su čvrste, ali ponekad nas očekivanja i stvarnost natjeraju da biramo između sebe i drugih.
I danas se pitam – jesam li bila sebična ili samo praktična? Gdje je granica između pomoći i vlastitih potreba? Može li ljubav preživjeti kad moramo reći „ne“ onima koje najviše volimo?