Vjera na ispitu: Kako sam pronašla snagu u Bogu kad se moj brak raspadao
“Ne mogu više, Ivana. Ne osjećam ništa. Sve je postalo navika.” Damirove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam zurila kroz prozor naše male kuhinje u Sarajevu. Ruke su mi drhtale dok sam stiskala šalicu kave, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Zrak je bio težak, zasićen neizgovorenim riječima i godinama prešućenih zamjerki.
“Zar ti stvarno misliš da je rješenje otići?” upitala sam ga tiho, gotovo šaptom, bojeći se vlastitog glasa. Damir je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Ne znam više što osjećam. Umoran sam od svega.”
Naša djeca, Ana i Filip, spavala su u svojim sobama, nesvjesna oluje koja se spremala srušiti naš dom. Bila sam paralizirana strahom. Što ću reći roditeljima? Što će reći susjedi? Kako ću sama podići djecu? U Bosni i Hrvatskoj, razvod je još uvijek stigma, pogotovo za ženu. Osjećala sam se kao da me netko bacio u ledenu rijeku i zaboravio izvući.
Te noći nisam spavala. U tišini sam kleknula kraj kreveta, sklopila ruke i prvi put nakon dugo vremena iskreno molila: “Bože, pomozi mi. Ne znam što da radim. Daj mi snage da izdržim ili mudrosti da pustim.”
Sljedećih dana Damir je bio odsutan, fizički prisutan ali duhom daleko. Počela sam sumnjati – ima li drugu? Je li ovo sve zbog posla ili zbog neke žene? Prijateljica Mirela me pokušala utješiti: “Ivana, možda mu treba prostora. Muškarci su takvi, povuku se kad im je teško.” Ali ja sam znala – nešto se slomilo među nama.
Jedne večeri, dok sam slagala veš, naišla sam na poruku na njegovom mobitelu. “Nedostaješ mi…” pisalo je. Srce mi je stalo. Nisam željela vjerovati, ali istina je bila pred očima. Suze su mi navrle na oči, ali nisam vrištala niti ga napala. Samo sam sjela na pod i plakala dok nisam ostala bez daha.
Sljedeće jutro Damir je primijetio moje crvene oči. “Što ti je?” pitao je hladno.
“Znam za nju,” rekla sam mirno. “Znam da imaš nekoga.”
Nije poricao. Samo je sjeo za stol i pokrio lice rukama. “Ivana, nisam htio da ovako saznaš… Nisam ni znao kako da ti kažem. Sve mi je izmaklo kontroli.”
U tom trenutku osjetila sam bijes, tugu i nevjericu, ali najviše – nemoć. Mogla sam ga izbaciti iz kuće, mogla sam vikati, ali nisam imala snage ni za što osim za molitvu.
Otišla sam kod župnika fra Josipa u crkvu na Bistriku. Ispričala sam mu sve kroz suze.
“Dijete moje,” rekao je nježno, “Bog nikad ne daje križ koji ne možemo nositi. Ponekad nas kroz patnju vodi do većeg dobra. Molite za njega, ali i za sebe – da pronađete mir u srcu, što god odlučili.”
Počela sam svakodnevno odlaziti na misu i moliti krunicu. Prijateljice su me zvale na kavu, nudile savjete – jedne su govorile da ga ostavim odmah, druge da mu oprostim zbog djece.
Moji roditelji iz Mostara nisu znali ništa. Mama bi me pitala: “Jeste li dobro? Djeca su zdrava?” Nisam imala snage reći istinu.
Jedne večeri Ana je došla do mene s crtežom na kojem smo svi zajedno nasmijani. “Mama, kad će tata opet biti s nama kao prije?”
Slomilo me to pitanje više nego sve Damirove laži.
Nakon tjedana šutnje i distance, Damir me jedne večeri zamolio da razgovaramo.
“Ivana, pogriješio sam. Ne tražim opravdanje. Znam da ti ne mogu vratiti povjerenje preko noći… Ali želim pokušati zbog djece i nas. Ako možeš… oprosti mi.”
Gledala sam ga dugo u oči tražeći trag iskrenosti. U meni se vodila borba – ponos protiv ljubavi, povrijeđenost protiv nade.
“Ne znam mogu li ti oprostiti sada,” rekla sam iskreno. “Ali mogu pokušati – zbog djece i zbog svega što smo prošli. Ali moraš znati – ništa više neće biti isto bez istine i povjerenja.”
Dogovorili smo se otići zajedno na bračno savjetovanje kod fra Josipa i dati si vremena. Bilo je teško – svaki dan nova sumnja, nova rana kad bi ga pogledala.
Ali kroz molitvu i razgovor počela sam osjećati mir kakav nisam imala godinama. Počela sam shvaćati da oprost nije slabost nego snaga – snaga koja dolazi iz vjere.
Damir se trudio – prestao je viđati drugu ženu, provodio više vremena s djecom, išao sa mnom na misu nedjeljom.
Nije bilo lako ni brzo – još uvijek ima dana kad me preplavi tuga ili bijes. Ali svaki put kad kleknem pred Boga, osjetim da nisam sama.
Danas naš brak nije savršen – ali je iskreniji nego ikad prije. Djeca su sretna što smo zajedno, a ja znam da sam učinila sve što sam mogla.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam mu dala drugu šansu? Je li vjera dovoljna da izliječi slomljeno srce? Možda vi imate odgovor na to…