Nezvani gost: Kako je moj tast zamalo uništio naš brak
“Opet nisi našao posao?” Draganov glas odjeknuo je kroz stan kao grom. Stajao je u hodniku, mokar do kože, s onim svojim starim koferom i pogledom koji ne trpi slabost. Ivana je stajala iza mene, stisnutih usana, a ja sam osjećao kako mi srce lupa u grlu. Nisam imao snage ni da mu odgovorim. Samo sam se pomaknuo u stranu i pustio ga unutra.
Nisam mogao vjerovati da je došao baš sada. Već mjesecima sam bez posla, otkako su nas otpustili iz tvornice u Dugom Selu. Ivana radi u ambulanti, ali njena plaća jedva pokriva režije i hranu. Svaka večer završavala je prepirkama oko novca, računa, pa čak i oko toga tko je zaboravio kupiti kruh. A sada još i Dragan – čovjek koji nikad nije krio da misli kako nisam dovoljno dobar za njegovu kćer.
“Ne brini, tata, samo privremeno,” rekla je Ivana tiho, ali Dragan ju je prekinuo mahanjem ruke. “Nema veze, kćeri. Ionako više ne mogu biti sam u onoj kući. Sve me podsjeća na tvoju majku.”
Znao sam da mu je teško nakon smrti supruge, ali nisam bio spreman na to da će se useliti kod nas bez pitanja. Prve noći nisam oka sklopio. Čuo sam ga kako šeta po stanu, uzdiše, otvara frižider i gasi svjetla koja sam ostavio upaljena.
Sljedećih dana sve se promijenilo. Dragan je preuzeo dnevni boravak kao svoju komandu postaju. Gledao je vijesti na HRT-u glasnije nego što je itko mogao podnijeti, stalno komentirao politiku i prigovarao na sve – od mog načina kuhanja kave do toga kako perem suđe. Ivana je pokušavala smiriti situaciju, ali često bi samo slegnula ramenima i povukla se u spavaću sobu.
Jednog jutra, dok sam tražio oglase za posao na mobitelu, Dragan je sjeo nasuprot mene za stol i rekao: “Znaš li ti, Damire, da muškarac mora biti stup kuće? Ne možeš samo sjediti i čekati da ti žena sve nosi na stol.”
Osjetio sam kako mi krv vrije. “Tražim posao svaki dan! Nije lako, znaš kakva je situacija!”
“Znam ja dobro kakva je situacija. Ali kad sam ja bio tvojih godina, radio sam tri posla ako treba. Nisi valjda mislio da će ti život biti lagan?”
Ivana je ušla taman kad sam htio nešto odbrusiti. Pogledala me molećivo, kao da mi govori: ‘Pusti ga.’ Ali nisam mogao više šutjeti.
“Dragan, ovo je moj dom! Pokušavam najbolje što mogu! Ako ti nešto smeta…”
“Damire!” Ivana me prekinula glasom punim straha i tuge. “Molim te…”
Dragan se samo nasmijao onim svojim podrugljivim smijehom i otišao na balkon zapaliti cigaretu.
Te večeri Ivana i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali pred njim. “Zašto uvijek staješ na njegovu stranu? Zar ne vidiš kako me gazi?” pitao sam je kroz suze koje nisam mogao zaustaviti.
“To mi je otac! Nema nikog osim mene! Ti znaš koliko mu je teško otkad je mama umrla!”
“A meni nije teško? Zar ti ne vidiš da pucam po šavovima? Da više ne znam tko sam?”
Plakala je. Prvi put otkad smo zajedno, vidio sam je tako slomljenu. Sjeli smo jedno pored drugog na rub kreveta, šutjeli dugo dok se vani čuo samo zvuk tramvaja.
Sljedećih dana sve je bilo još gore. Dragan je počeo dovoditi svoje prijatelje iz kafića – Mirka i Zorana – koji su satima sjedili u našem dnevnom boravku, pili pivo i pričali viceve na moj račun. Jednom su čak komentirali kako “Damir nije ni za burek zaradit'”.
Ivana se povukla u sebe. Počela je ostajati duže na poslu, vraćala se kasno navečer i izbjegavala razgovor sa mnom. Osjećao sam se kao stranac u vlastitom domu.
Jedne noći nisam izdržao. Ušao sam u dnevni boravak gdje je Dragan sjedio sam s pivom.
“Moramo razgovarati,” rekao sam odlučno.
Podigao je obrve. “O čemu?”
“O ovome svemu. O tome kako si došao bez pitanja, kako mi rušiš brak, kako više ne mogu disati u vlastitoj kući!”
Gledao me dugo, a onda tiho rekao: “Nisam htio nikome smetati. Samo… ne mogu biti sam tamo gdje mi žena više nije živa. Ovdje barem čujem glasove, osjećam da nisam zaboravljen.” Po prvi put vidio sam ga ranjivog.
Sutradan sam otišao kod prijatelja Emira na pivo. Ispričao sam mu sve.
“Znaš šta,” rekao mi je Emir, “možda bi trebao sjesti s Ivanom i reći joj sve što te muči. A Draganu reci jasno pravila – tvoj dom, tvoja pravila. Ako neće poštovati vas dvoje kao par, možda mu trebaš pomoći da pronađe drugi stan ili dom za starije.”
Te riječi su mi dale snagu. Te večeri sjeo sam s Ivanom.
“Ivana, volim te više od svega, ali ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno postaviti granice tvom ocu ili će nas ovo uništiti.” Plakala je opet, ali ovaj put smo razgovarali satima – o svemu što nas boli, o strahu od samoće, o tome koliko nam nedostaje mir.
Sljedećeg dana zajedno smo sjeli s Draganom. Rekli smo mu iskreno kako se osjećamo i predložili mu da potraži pomoć – možda grupu za podršku ili čak privremeni smještaj kod njegove sestre u Osijeku.
Bilo mu je teško prihvatiti to, ali pristao je otići na nekoliko tjedana kod sestre dok ne pronađe rješenje za sebe.
Ivana i ja smo prvi put nakon dugo vremena zaspali zagrljeni.
Danas još uvijek nije lako – posao tražim svaki dan, a Ivana i ja učimo ponovno razgovarati jedno s drugim bez straha i ljutnje. Dragan nam dolazi u posjetu vikendom; sada zna kada treba dati prostora.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna da izdrži sve oluje koje život donese? Ili ipak moramo naučiti reći ‘ne’ čak i onima koje najviše volimo?