Dvadeseta godišnjica: Noć kad se sve srušilo
“Ne mogu više, Marija. Oprosti. Ona je… ona je drugačija. Mlađa. S njom se osjećam živim.”
Te riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam zurila u svijeće na stolu, koje sam sama upalila za našu dvadesetu godišnjicu braka. Ivan je sjedio preko puta mene, pogled mu je bio spušten, a ruke su mu drhtale dok je vrtio vjenčani prsten. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa baš večeras, baš sada, kad sam mislila da smo prebrodili sve oluje.
“Ivan, što to govoriš? Zar baš danas? Zar baš sada?” glas mi je pucao, a suze su mi navirale same od sebe. Na stolu su bili kolači koje sam cijeli dan pekla, vino koje smo čuvali za posebne prilike, i poklon koji sam mu kupila – sat s ugraviranim datumom našeg vjenčanja.
Ivan je ustao, izbjegavajući moj pogled. “Nisam htio ovako… ali više ne mogu živjeti u laži. Ona me čeka. Oprosti, Marija.”
Vrata su se zatvorila za njim, a ja sam ostala sjediti u tišini, okružena mirisom svijeća i kolača koji su sada imali okus pepela. U tom trenutku nisam znala što me više boli – izdaja ili činjenica da je sve ono što smo gradili dvadeset godina nestalo u jednoj večeri.
Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Naša kćer Ana studirala je u Zagrebu i nije znala ništa. Sin Luka bio je kod prijatelja na vikendu. Nisam imala snage ni njima reći istinu. Svaki put kad bih uzela mobitel u ruke, srce bi mi preskočilo od straha – kako im reći da tata više ne dolazi kući?
Majka me zvala svaki dan. “Marija, dušo, jesi li dobro? Ivan mi se ne javlja na telefon…”
Lagala sam joj: “Sve je u redu, mama. Samo je zauzet na poslu.” Ali znala sam da ne mogu dugo skrivati istinu.
Navečer bih sjedila na balkonu, gledala svjetla grada i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše dosadna? Jesam li ga uzimala zdravo za gotovo? Ili je jednostavno život takav – ljudi se promijene, ljubav izblijedi, a mi ostanemo sami s uspomenama?
Jedne večeri došla je Ana bez najave. Sjela je do mene na kauč i šutjela nekoliko minuta.
“Mama… gdje je tata?”
Nisam mogla više lagati. Suze su mi potekle niz lice dok sam joj priznala istinu. Ana je plakala sa mnom, ali onda me zagrlila čvrsto kao kad je bila mala.
“Nisi ti kriva, mama. Tata je pogriješio. Mi smo tu za tebe.”
Luka je reagirao drugačije – povukao se u sebe, nije htio razgovarati ni sa mnom ni s Ivanom kad ga je napokon nazvao. Počeo je izbjegavati kuću, kasno dolaziti, a jednom sam ga pronašla kako plače u svojoj sobi.
“Zašto nam je to napravio? Zar mu nismo bili dovoljni?” pitao me kroz suze.
Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila i šutjela.
Prolazili su tjedni, a ja sam pokušavala funkcionirati – odlazila na posao u školu, smijala se kolegicama i učenicima, ali čim bih ostala sama, osjećala bih se kao prazna ljuštura. Ljudi su šaputali iza leđa: “Jesi čula? Ivan ostavio Mariju zbog one mlade iz računovodstva…”
Jednog dana srela sam Ivana na tržnici. Bio je s njom – Sanjom, djevojkom koja bi mogla biti naša kćerka. Držali su se za ruke i smijali kao da nikad nije postojao naš život, naši snovi, naši planovi za starost.
Pogledao me kratko i spustio pogled. Sanja me pozdravila s lažnim osmijehom: “Dobar dan!”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. Htjela sam vikati, plakati, udariti ga… ali samo sam prošla pored njih kao da ih ne poznajem.
Te noći nisam spavala. Prebirala sam po starim albumima, gledala slike s mora iz Makarske, zimovanja na Vlašiću, rođendana djece… Sve ono što smo dijelili sada je bilo samo prošlost.
Prijateljice su me zvale na kavu, pokušavale me oraspoložiti.
“Marija, moraš dalje! Nisi ti prva kojoj se ovo dogodilo!” govorila mi je Jasmina.
Ali kako dalje kad ti srce puca svaki put kad vidiš njegovu košulju u ormaru ili osjetiš njegov parfem na jastuku?
Počela sam pisati dnevnik – svaku večer bih zapisivala sve što osjećam: bijes, tugu, razočaranje… Pisanje mi je pomoglo da izbacim bol iz sebe.
Jednog dana odlučila sam otići kod psihologinje. Prvi put u životu priznala sam sebi da trebam pomoć.
“Marija, vi ste vrijedni ljubavi i poštovanja – bez obzira na to što vam se dogodilo,” rekla mi je dr. Lejla.
Polako sam počela vjerovati u to. Počela sam više vremena provoditi s djecom, izlaziti s prijateljicama, upisala tečaj slikanja koji sam oduvijek željela pohađati.
Ivan mi se javio nekoliko mjeseci kasnije. Htio je razgovarati o djeci i podjeli imovine. Bio je hladan i služben – kao stranac.
Nakon tog razgovora shvatila sam da moram pustiti prošlost ako želim preživjeti.
Danas još uvijek boli kad vidim parove koji zajedno šeću gradom ili kad čujem našu pjesmu na radiju. Ali više ne plačem svaku noć.
Ponekad se pitam – hoću li ikada moći ponovno vjerovati nekome? Hoću li ikada moći voljeti bez straha?
Možda vi znate odgovor bolje od mene: Kako ponovno izgraditi povjerenje nakon što ti najbliži slomi srce?