Kad ti dom postane tuđi: Priča o granicama, ljubavi i borbi za vlastiti mir
“Ne možeš tako razgovarati sa mnom u vlastitom stanu!” povikala sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam mogla zaustaviti suze koje su mi navrle na oči. Jakub je šutio, gledao u pod, a njegova majka, gospođa Vesna, stajala je ispred mene s rukama prekriženim na prsima. U kutu dnevnog boravka, njezin novi partner, gospodin Zlatko, nervozno je prebirao po mobitelu.
Sve je počelo prije šest mjeseci. Nakon što sam završila studij u Zagrebu, preselila sam se kod Jakuba. Stan smo iznajmili zajedno, mali dvosobni na Trešnjevci. Bio je to naš prvi zajednički dom, mjesto gdje smo gradili snove i planirali budućnost. Jakub je bio nježan, pažljiv, uvijek spreman na kompromis. Njegova majka Vesna dolazila je povremeno, donosila kolače i uvijek imala savjet viška. Nisam joj zamjerala – odrasla sam u Bosni, u obitelji gdje su bake i mame uvijek bile prisutne, ali nikad nametljive.
Jednog popodneva, dok smo pili kavu na balkonu, Jakub mi je rekao: “Mama ima problema s podstanarstvom. Vlasnik joj diže najamninu, a Zlatko je ostao bez posla. Možda bi mogli privremeno kod nas?”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Koliko privremeno?”
“Samo dok ne nađu nešto svoje. Par tjedana, mjesec najviše.”
Nisam imala srca reći ne. Znam kako je kad nemaš gdje – ratne godine su mi ostavile dovoljno rana da suosjećam s tuđom nevoljom. Pristala sam.
Prvi tjedan prošao je u redu. Vesna je kuhala ručkove, Zlatko je popravljao slavinu koja je kapala mjesecima. Ali onda su počele sitnice: Vesna je preuređivala police u kuhinji, premještala moje knjige, mijenjala raspored tanjura. Zlatko je zauzeo moj radni stol jer mu “treba mir za traženje posla”. Navečer bi gledali TV do kasno, a ja bih se povukla u sobu s osjećajem da sam gost u vlastitom stanu.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Vesna je ušla u kuhinju i rekla: “Draga, znaš li da bi bilo bolje da koristiš maslinovo ulje umjesto suncokretovog? Tako ti je zdravije.”
Nasmiješila sam se kroz zube: “Navikla sam ovako.”
“Ali kad si već kod nas…”
Zastala sam. Kod nas? Zar ovo nije moj dom?
Sutradan sam pronašla svoje omiljene šalice na najvišoj polici. “Da djeca ne mogu dohvatiti,” objasnila je Vesna. Nisam imala djece.
Jakubu sam pokušala objasniti kako se osjećam. “Znam da ti je teško,” rekao je tiho, “ali mama nema kamo.”
“Ali ni ja više nemam kamo! Ovo više nije moj prostor!”
Počeli smo se udaljavati. Više nismo razgovarali kao prije. Navečer bih ležala budna i slušala kako Vesna i Zlatko šapuću u dnevnom boravku.
Jednog jutra, dok sam žurila na posao, pronašla sam poruku na stolu: “Draga, Zlatko i ja bismo voljeli organizirati večeru za prijatelje ovaj vikend. Nadamo se da nemaš ništa protiv.”
Imala sam protiv. Ali nisam znala kako to reći.
Tog vikenda naš stan bio je pun nepoznatih ljudi. Smijali su se glasno, pušili na balkonu, a ja sam sjedila u svojoj sobi i osjećala se kao uljez.
Nakon toga više nisam mogla šutjeti. Te večeri došlo je do svađe.
“Vesna, ovo nije fer! Ovo je moj dom isto koliko i vaš! Ne mogu više ovako!”
Vesna me pogledala s visine: “Zaboravljaš da si ti ovdje došla kod Jakuba. On je moj sin.”
Jakub je šutio.
Te noći sam spakirala torbu i otišla kod prijateljice Lejle. Plakala sam cijelu noć.
Lejla me pitala: “Zašto dopuštaš da te istjeraju iz vlastitog života?”
Nisam znala odgovor.
Sljedećih dana Jakub me zvao, slao poruke. Pisao je: “Mama će uskoro otići. Samo još malo strpljenja.”
Ali što vrijedi dom ako se u njemu ne osjećaš sigurno? Ako moraš moliti za svoj kutak?
Vratila sam se nakon tjedan dana. Vesna i Zlatko su još bili tu. U dnevnom boravku visjela je njihova slika s mora.
Pogledala sam Jakuba: “Ili oni odlaze ili ja.”
Šutio je dugo. Onda je rekao: “Ne mogu ih izbaciti.”
Spakirala sam sve svoje stvari. Ovaj put zauvijek.
Sada sjedim u malom stanu na Jarunu i pišem ovu priču. Ponekad se pitam jesam li trebala biti strpljivija ili odlučnija ranije? Je li dom mjesto ili osjećaj? I koliko dugo trebaš čekati da netko drugi shvati tvoje granice?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje boriti se za svoj prostor ili otići kad osjetiš da više ne pripadaš?