„Ivane, ja sam u Splitu, a djeca su kod mame. Molim te, oprosti i pokušaj razumjeti!“ – Ispovijest iscrpljene majke
„Ivane, ja sam u Splitu, a djeca su kod mame. Molim te, oprosti i pokušaj razumjeti!“ – poruka je koju sam mu poslala u 6:17 ujutro, ruke su mi drhtale, srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Sjedila sam na klupi na splitskoj rivi, gledala more koje se ljeskalo pod prvim zrakama sunca i osjećala se kao da sam pobjegla od vlastitog života.
Nisam spavala cijelu noć. U glavi su mi odzvanjale riječi koje mi je Ivan sinoć dobacio dok sam pokušavala uspavati Luku i Anu: „Možeš li ih već jednom smiriti? Cijeli dan radim, a ti ništa ne stižeš.“ Osjetila sam kako mi se nešto lomi u prsima. Nije to bio prvi put da me optužuje za lijenost, ali sinoć… Sinoć sam shvatila da više ne mogu.
Moja mama, Milena, živi u Solinu. Uvijek je govorila: „Draga moja, brak je borba, ali ne smiješ izgubiti sebe.“ Nisam je slušala. Godinama sam pokušavala biti savršena supruga i majka – kuhala sam, čistila, radila od kuće kao knjigovotkinja, trčala na roditeljske sastanke, slagala igračke, brisala suze i nosila osmijeh kao masku. Ivan je bio dobar čovjek, barem su svi tako mislili. Radio je u brodogradilištu, donosio plaću kući, ali nikad nije pitao kako sam ja. Nikad nije primijetio kad bih plakala pod tušem ili kad bih navečer ostajala budna do kasno samo da uhvatim malo tišine.
Sinoć, dok su djeca napokon zaspala, sjela sam na rub kreveta i gledala u zid. Osjećala sam se prazno. Ivan je ležao na kauču i gledao utakmicu Hajduka. Nisam imala snage ni za svađu. Samo sam tiho ustala, uzela torbu i izašla iz stana. Djeca su spavala, a ja sam znala da će mama doći čim je nazovem.
Na putu prema Splitu vozila sam kao u transu. Suze su mi tekle niz lice, ali nisam osjećala ni tugu ni krivnju – samo olakšanje. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da dišem.
Sjedila sam na rivi i promatrala ljude oko sebe – stariji par koji je šetao psa, mladića koji je trčao uz more, konobara koji je slagao stolove za jutarnje goste. Svi su izgledali kao da imaju svoj život pod kontrolom. Ja sam bila samo umorna žena koja je pobjegla od svega.
Telefon mi je neprestano vibrirao. Ivan je zvao deset puta zaredom, a onda su počele stizati poruke:
„Gdje si?“
„Što ti je?“
„Vrati se kući!“
Nisam odgovarala. Nisam znala što bih mu rekla. Kako mu objasniti da više ne mogu biti ta koja sve drži na okupu? Da više ne želim biti nevidljiva?
U jednom trenutku zazvonio je mobitel – mama.
„Jesi li dobro?“
Njen glas bio je tih i zabrinut.
„Jesam, mama… Samo mi treba malo vremena.“
„Djeca su dobro. Luka još spava, Ana crta. Ne brini za njih.“
Osjetila sam knedlu u grlu.
„Znam da si umorna“, rekla je nježno. „Ali moraš mu reći što osjećaš. Ne možeš sve sama.“
Nisam znala kako da joj objasnim da sam pokušavala godinama. Da sam svaki put kad bih pokušala razgovarati s Ivanom naišla na zid šutnje ili ljutnje.
Sjetila sam se jednog dana prošle zime kad sam imala temperaturu 39 i tresla se pod dekom dok su djeca skakala po meni. Ivan je samo rekao: „Popij nešto pa će ti biti bolje.“ Nije ponudio pomoć, nije pitao treba li mi išta.
Ili onog dana kad sam izgubila posao jer nisam mogla stići sve rokove zbog djece koja su bila bolesna tjedan dana zaredom. Ivan nije rekao ni riječ utjehe – samo je slegnuo ramenima i upitao: „A što sad?“
Godinama sam gutala knedle i šutjela. Trudila se biti zahvalna što imam zdravu djecu i krov nad glavom. Ali svaki dan bio je isti – rutina, umor, osjećaj da nikome nisam važna osim kad nešto treba.
Na rivi mi je prišla starija žena s osmijehom.
„Jesi li dobro, dušo?“
Pogledala sam je kroz suze i samo kimnula glavom.
„Znaš“, rekla je tiho, „nekad trebaš pobjeći da bi se vratila jača.“
Te riječi su me pogodile ravno u srce.
Nakon nekoliko sati lutanja Splitom odlučila sam sjesti u kafić i napisati Ivanu poruku:
„Ivane, nisam otišla zauvijek. Samo trebam malo vremena za sebe. Molim te, pobrini se za djecu danas i pokušaj shvatiti kako mi je.“
Nije odgovorio odmah. Zamišljala sam ga kako hoda po stanu, ljutito mrmlja sebi u bradu ili možda prvi put shvaća koliko toga radim svaki dan.
Popodne me nazvala prijateljica Sanja:
„Čula sam od tvoje mame što se dogodilo. Ako ti treba društvo ili samo razgovor, tu sam.“
Osjetila sam olakšanje što imam nekoga tko me razumije bez osuđivanja.
Večer sam provela sama na plaži Bačvice. Gledala sam zalazak sunca i razmišljala o svemu što me dovelo do ovog trenutka – o godinama šutnje, o žrtvama koje nitko nije primijetio, o ljubavi koja se pretvorila u naviku.
Znam da će me mnogi osuđivati što sam otišla bez najave, ali ponekad žena mora napraviti nešto drastično da bi ju netko čuo.
Sutradan ujutro vratila sam se kod mame u Solin. Djeca su mi potrčala u zagrljaj kao da se ništa nije dogodilo. Ivan me gledao šutke, ali u očima mu se vidjela zabrinutost koju nisam vidjela godinama.
Nisam znala što nas čeka dalje – hoće li on napokon shvatiti koliko mu značim ili će sve ostati isto? Ali znala sam jedno: više nikada neću dopustiti da budem nevidljiva.
Pitam vas – gdje je granica strpljenja? Koliko dugo žena treba šutjeti prije nego što kaže: „Dosta je“?