Sve sam dala za svoju djecu, a sada sam sama: Priča jedne majke iz Zagreba
“Jelena, opet si sama za stolom?” začula sam glas svoje susjede Mire dok je prolazila pored mog prozora. Pogledala sam u hladnu šalicu kave ispred sebe i nasmiješila se, ali osmijeh mi je bio gorak. “Ma, znaš kako je, djeca rade, unuci u školi…” promrmljala sam, iako sam znala da Mire zna istinu bolje nego ja sama.
Nekad je naš stan na Trešnjevci bio pun smijeha, mirisa svježe pečenih kiflica i dječje graje. Sjećam se kako je Ivana trčala po hodniku vičući: “Mama, gdje su mi tenisice?” a Luka bi već bio na balkonu, vičući susjedima da mu bace loptu. Moj muž Zoran bi se smijao njihovim nestašlucima, a ja bih, umorna ali sretna, spremala ručak i mislila kako je ovo život kakav sam oduvijek željela.
Ali život te iznenadi kad najmanje očekuješ. Prvo je Zoran otišao – srce nije izdržalo. Djeca su tada već bila odrasla, ali još uvijek su dolazila svaki vikend. Ivana je upisala medicinu u Rijeci, Luka je radio u IT firmi u Zagrebu. Bila sam ponosna na njih, ali i zabrinuta – znala sam koliko je teško biti sam.
“Mama, ne brini za mene!” govorila bi Ivana kroz smijeh dok bi pakirala torbu za vlak. “Ti si jaka žena!”
Jesam li? Ili sam samo dobro glumila?
Godine su prolazile. Djeca su se rijetko javljala – poruke na WhatsAppu, pokoji poziv za rođendan ili Božić. Ivana se udala za Darija iz Rijeke, rodila dvoje djece. Luka je našao djevojku iz Sarajeva, Selmu, i preselio kod nje. Odjednom sam postala gost u njihovim životima.
“Mama, znaš da te volimo, ali imamo svoje obaveze,” govorila bi Ivana dok bi žurila s jednog sastanka na drugi. “Doći ćemo čim uhvatimo vremena.”
A vrijeme nikad nije dolazilo.
Ponekad bih sjela pred televizor i gledala stare albume. Na svakoj slici – ja s djecom: na moru u Makarskoj, na Sljemenu pod snijegom, na rođendanima s tortama koje sam satima pekla. Sjećanja su me gušila više nego tišina stana.
Jednog dana skupila sam hrabrost i nazvala Luku.
“Luka, sine… fališ mi. Kad ćete doći?”
S druge strane tišina, pa uzdah.
“Mama… Selma ima puno posla, a ja radim prekovremeno. Možda za Uskrs?”
“Možda?”
“Znaš kako je danas… Sve je užurbano. Ali volim te, mama.”
Spustila sam slušalicu i zaplakala kao dijete. Osjećala sam se kao da više nisam potrebna nikome.
Susjeda Mire me jednom pitala: “Jelena, zašto ne odeš negdje? Pridruži se udruzi umirovljenika, idi na izlet!”
Ali kako da odem kad cijeli moj svijet stane u četiri zida ovog stana? Sve što imam su uspomene i čekanje da zazvoni telefon.
Jedne večeri Ivana me nazvala.
“Mama, možeš li pričuvati unuke idući vikend? Dario i ja moramo na seminar.”
Srce mi je poskočilo od sreće.
“Naravno, dušo! Dođite kad god treba!”
Taj vikend bio je kao povratak u prošlost – kuća puna smijeha, igračke posvuda, miris palačinki. Ali kad su otišli, tišina se vratila još jača.
Počela sam razmišljati – jesam li pogriješila što sam sve dala za njih? Gdje su nestali moji snovi? Prijateljice su mi govorile: “Jelena, moraš misliti i na sebe!” Ali kako kad cijeli život znaš biti samo majka?
Jedne noći nisam mogla zaspati. Ustala sam i sjela pred prozor. Grad je bio tih, samo su svjetla tramvaja presijecala mrak. Sjetila sam se riječi svoje pokojne majke: “Djeca nisu tvoje vlasništvo. Oni su ti dani da ih voliš i pustiš.” Nisam tada razumjela što to znači.
Sutradan sam odlučila otići do udruge umirovljenika. Prvi put nakon dugo vremena obukla sam haljinu koju nisam nosila godinama. Osjećala sam se čudno – kao da varam svoju tugu.
U udruzi me dočekala Vesna s osmijehom: “Jelena! Baš nam treba netko tko zna peći kolače!”
Počela sam dolaziti svaki tjedan. Upoznala sam Nadu koja je izgubila sina u prometnoj nesreći, Dragicu kojoj djeca žive u Njemačkoj i šalju joj samo razglednice za Božić. Shvatila sam da nisam sama u svojoj boli.
Jednog dana Ivana me nazvala:
“Mama, jesi doma?”
“Nisam, dušo. Na radionici sam u udruzi.”
Zastala je.
“Super… Drago mi je da si pronašla nešto za sebe. Znaš da te volimo?”
“Znam,” odgovorila sam tiho.
Ali ovaj put nisam plakala.
Sada sjedim pred prozorom i gledam kako pada kiša nad Zagrebom. Ponekad me još boli što nisam više dio njihovih života kao prije. Ali naučila sam da moram pronaći sebe izvan uloge majke.
Pitam se – koliko nas ima koje smo sve dale za svoju djecu, a sada smo same? Jesmo li pogriješile ili je to jednostavno život? Što vi mislite?