Posudba od svekra: Odluka koja je razdvojila moju obitelj

“Jesi li siguran da znaš što radiš, Damire?” Mirjana me gledala s mješavinom zabrinutosti i umora dok sam nervozno vrtio ključ u ruci. Večer je padala nad naš mali stan u Novom Zagrebu, a ja sam osjećao težinu svakog neplaćenog računa na svojim leđima. “Nemamo više izbora, Mirjana. Ako ne platimo ratu kredita ovaj mjesec, banka će nam uzeti stan. Tvoj otac ima novca, znaš da nam može pomoći. Samo…” zastao sam, gutajući knedlu, “znaš kakav je on kad mu nešto duguješ.”

Mirjana je šutjela, gledala kroz prozor u svjetla grada. Znao sam da joj nije lako. Njezin otac, gospodin Stjepan, bio je poznat po svojoj strogosti i principima. Nikad nije volio mene, to sam osjećao od prvog dana kad sam zakoračio u njegovu kuću u Travnom. “Samo ga lijepo pitaj. On će razumjeti,” prošaptala je napokon.

Sutradan sam stajao pred njegovim vratima, dlanovi su mi se znojili. Otvorio je vrata u svom klasičnom sivom džemperu, s onim pogledom koji te odmah podsjeti da nisi dovoljno dobar za njegovu kćer. “Što trebaš, Damire?” pitao je bez pozdrava.

“Gospodine Stjepane… Znam da nije lako ovo tražiti, ali… Mirjana i ja smo u problemima. Treba nam novac za ratu kredita. Samo ovaj put, vratit ću čim budem mogao,” izgovorio sam brzo, osjećajući kako mi glas podrhtava.

Pogledao me dugo, pa slegnuo ramenima: “Novac nije problem. Ali zapamti – dug je dug. Očekujem da mi vratiš svaki cent. I nemoj misliti da ćeš ovako lako opet doći na moja vrata.”

Osjećao sam olakšanje i sram istovremeno. Novac je riješio naše probleme na papiru, ali nešto se promijenilo u zraku. Mirjana je bila tiša nego inače, a svaki put kad smo išli kod njezinih roditelja, Stjepan me gledao kao da sam mu ukrao nešto dragocjeno.

Jedne subote, dok smo sjedili za stolom kod njih na ručku, Stjepan je naglo upitao: “I? Kad misliš vratiti ono što si posudio? Znaš, Damire, muškarac mora znati sam brinuti za svoju obitelj.” Svi su zašutjeli. Mirjanina majka Ana pokušala je promijeniti temu, ali napetost se mogla rezati nožem.

Na povratku kući Mirjana je šutjela. Tek kad smo stigli pred vrata stana, progovorila je: “Možda nije trebalo… Možda smo trebali naći drugi način. Tata te sad još manje poštuje.”

Dani su prolazili, a ja sam se osjećao sve više kao uljez u vlastitom životu. Na poslu su mi smanjili plaću zbog restrukturiranja firme. Svaki mjesec bio je borba – ne samo s računima nego i s pogledima moje žene i njezine obitelji.

Jednog dana, dok sam sjedio s prijateljem Edinom na kavi u Importanneu, ispričao sam mu sve. “Brate, znaš kako to ide kod nas – kad jednom posudiš od familije, više nisi isti čovjek u njihovim očima,” rekao mi je Edin. “Ali nisi ti kriv što si tražio pomoć. Kriza je svugdje. Samo… moraš naći način da vratiš dostojanstvo.”

Počeo sam raditi dodatne poslove – vozio sam Bolt navečer i vikendom popravljao računala susjedima. Svaki dinar koji sam mogao skupiti stavljao sam sa strane za Stjepana.

Ali odnos između mene i Mirjane postajao je sve hladniji. Jedne večeri, dok smo gledali televiziju, iznenada je rekla: “Znaš li da mama misli kako si ti samo iskorištavao tatu? Da si ga prevario obećanjem koje nećeš ispuniti?”

Osjetio sam kako mi srce tone. “Zar ti to misliš?” upitao sam tiho.

Nije odgovorila odmah. “Ne znam više što da mislim. Sve se promijenilo otkad si posudio taj novac. Kao da više nismo mi.”

Te riječi su me slomile više nego bilo koja prijetnja banke ili Stjepanov pogled.

Nakon godinu dana uspio sam skupiti novac i vratio sve Stjepanu do zadnje lipe. Došao sam pred njega s kovertom u ruci i rekao: “Evo vam vaš novac. Hvala što ste nam pomogli kad nitko drugi nije htio.” Pogledao me hladno i samo klimnuo glavom.

Ali šteta je već bila učinjena. Mirjana i ja smo postali stranci pod istim krovom. Povjerenje koje smo imali jedno u drugo nestalo je negdje između neizgovorenih riječi i pogleda punih razočaranja.

Ponekad se pitam – jesam li pogriješio što sam tražio pomoć? Je li bolje biti ponosan i izgubiti sve nego pokucati na vrata onih koji te nikad nisu potpuno prihvatili?

Može li se povjerenje ikada vratiti kad jednom pukne zbog novca? Što biste vi učinili na mom mjestu?