Kako su godine prošle, a djeca postala stranci: Priča o izgubljenoj bliskosti

“Mama, ne mogu sad pričati, žurim na sastanak. Nazvat ću te kasnije.” Glas moje najstarije kćeri, Ivane, bio je kratak, gotovo nestrpljiv. Prstima sam nesvjesno stiskala mobitel, kao da ću tako zadržati njezinu pažnju još samo sekundu duže. Ali linija je već bila mrtva. U toj tišini, koja je odzvanjala kroz cijelu kuću, osjetila sam kako mi srce tone.

Nekada je ova kuća bila puna života. Sjećam se kako su Ivana, Dino i Mirela trčali hodnicima, smijali se, svađali oko sitnica. Sjećam se mirisa svježe pečenih kiflica koje sam svako jutro pravila prije škole, i njihovih glasova dok su se prepirali tko će prvi u kupaonicu. Sada, kad zakoračim u njihovu staru sobu, dočeka me samo prašina i tišina.

Muž, Dragan, umro je prije pet godina. Njegov odlazak bio je prvi udarac. Djeca su tada već bila odrasla, ali još uvijek sam osjećala da im trebam. Sada, kad su svi otišli – Ivana u Zagreb, Dino u Sarajevo, Mirela u Osijek – ostala sam sama sa zidovima koji šapću uspomene.

Ponekad sjedim za kuhinjskim stolom i gledam njihove stare crteže zalijepljene na frižideru. “Mama, vidi što sam nacrtala!” Mirelin glas mi još uvijek odjekuje u ušima. Ali sada mi šalje poruke samo kad joj treba recept ili kad joj treba novac za nešto što joj fali do kraja mjeseca.

Najgore je navečer. Kad se svjetla pogase, a televizor utihne, ležim u krevetu i vrtim po glavi sve razgovore koje smo mogli imati, a nismo. Sjećam se kako sam nekad vikendom pravila ručak za sve nas – sarme, pite, gulaš – i kako bi Dino uvijek gunđao da mu je meso žilavo. Sad mi šalje poruku za rođendan: “Sretan rođendan, mama! Nadam se da si dobro.” Bez poziva, bez topline.

Jednom sam pokušala organizirati obiteljsko okupljanje. Poslala sam poruke svima: “Dođite kući za vikend, napravit ću vašu omiljenu pitu od jabuka.” Ivana je odgovorila da ima previše posla na fakultetu, Dino da mu ne odgovara termin zbog smjene na poslu, Mirela da joj autobus ne vozi taj dan. Sjela sam za stol i plakala kao dijete.

Moja susjeda Ružica često me zove na kavu. “Ljiljo, nemoj se sekirati. Djeca su ti dobra, rade, školuju se. Takva su vremena.” Klimam glavom i smiješim se, ali ona ne zna kako boli kad te vlastita djeca zaborave.

Jedne večeri pronašla sam staro pismo koje mi je Ivana napisala iz osnovne škole: “Mama, volim te najviše na svijetu! Hvala što si uvijek tu za mene.” Suze su mi kapale po papiru dok sam čitala te riječi koje sada zvuče kao iz nekog drugog života.

Ponekad im šaljem poruke bez posebnog razloga: “Kako si danas? Jesi li jela?” Odgovori su kratki: “Dobro sam.” Ili: “Sve ok.” Nikad ne pitaju kako sam ja. Nikad ne pitaju jesam li sama ili mi treba nešto.

Jednog dana Dino me nazvao: “Mama, možeš li mi poslati onaj recept za grah?” Glas mu je bio umoran. Osjetila sam tračak nade. “Naravno, sine! Hoćeš da ti pošaljem i malo domaće kobasice poštom?” Nasmijao se kratko: “Ma ne treba, mama. Samo recept.” Nakon toga opet tjedni tišine.

Mirela mi je jednom priznala: “Mama, znaš da te volim, ali imam svoj život sada. Ne mogu stalno dolaziti kući.” Pokušala sam razumjeti. Znam da imaju svoje brige, svoje poslove i ljubavi. Ali zar je toliko teško nazvati majku jednom tjedno?

Nedjeljom idem na groblje Draganu. Sjednem kraj njegovog groba i pričam mu sve što mi leži na duši. “Dragi moj, djeca su nam odrasla… ali kao da ih više nemam.” Vjetar nosi moje riječi kroz tišinu groblja.

Jedne večeri odlučila sam im napisati pismo – pravo pismo na papiru:

“Draga moja djeco,
Znam da ste odrasli i da imate svoje živote. Ponosna sam na vas i volim vas više od svega na svijetu. Ali vaša mama je sada sama i ponekad joj jako nedostajete. Ne tražim puno – samo vaš glas s vremena na vrijeme ili osmijeh kad dođete kući. S ljubavlju,
Mama”

Pismo sam poslala svakome posebno. Prošlo je nekoliko dana bez odgovora. Onda me jednog jutra probudio zvuk mobitela – Mirela je zvala putem videopoziva:

“Mama! Dobila sam tvoje pismo… Oprosti što se nisam javljala češće. Znaš kako je… posao, dečko… Ali volim te!” Suze su mi navrle na oči.

Kasnije tog dana nazvala me Ivana: “Mama, dolazim za vikend kući. Fališ mi.” Dino je poslao poruku: “Vidimo se uskoro!”

Možda nisu ni znali koliko mi znače ti mali trenuci pažnje dok im nisam napisala sve što osjećam.

Sada sjedim za stolom i gledam kroz prozor u prazno dvorište. Pitam se: Je li ovo sudbina svih majki? Da ih djeca vole izdaleka, ali zaborave koliko im je majka potrebna? Možda nisam savršena majka bila… ali zar ljubav nije dovoljna?

Što vi mislite – jesmo li sami krivi što nas djeca zaborave ili je to jednostavno život? Ima li nade da ponovno pronađemo bliskost koju smo izgubili?